Ako neku skupinu baš moramo proglasiti ultimativnim post rock bendom, onda Tortoise svakako zaslužuju taj status, jer je njihov epohalni album iz 1996. “Millions Now Living Will Never Die” bio ključan u definiranju žanrovskog obrasca, premda je pojam nastao nešto ranije.
Kao što je poznato, žanrovi su rastezljive kategorije, a post rock je upravo pravi primjer potvrde navedene teze,jer je zbog silnih žanrovskih fuzija riječ o jednom od najšarolikijih glazbenih pravaca koji je istodobno, paradoksalno poprilično hermetičan. Tako je u drugoj polovici devedesetih gotovo svaki instrumentalni bend bez tržišnih pregnuća bio proglašavan primjerom žanra, no Tortoise su u tom razdoblju ipak realizirali dva nesumnjiva remek-djela, “Millions…” i “TNT”. Eponimni debi je zvučao kao savršen primjer post rock albuma; pregršt više-manje kreativnih instrumentala labave strukture gdje su nazivi pjesama bili kreativniji od izvedbi. No, naredni album, već spomenuti majstorski “Millions Now Living Will Never Die” je otišao miljama naprijed. Tortoise uvode elemente kraut rocka, elektroniku, dub i remiksiranje dijela materijala te stvaraju djelo čiji su elementi što ga čine gotovo savršeno posloženi. Idealni primjer je ključna skladba albuma, dvadesetminutni ep “Djed”, složena od niza minijatura povezanih u dojmljivu cjelinu, premda su i ostale pjesme na visokoj razini. Instrumentarij je bio impresivan, tri udaraljkaša i to ne samo bubnjevi, nego i vibrafon, marimba i ksilofon, kao i niz drugih udaraljki uz dominantne bas gitare i klavijature. Sljedeći album iz 1998. “TNT” je bio još bolji. Nesumnjivo je riječ o remek-djelu i jednom od ponajboljih albuma devedesetih. Utjecaji su bili višestruki. U bend dolazi jazzist Jeff Parker, a tu je i David Pajo, nekadašnji član vrlo utjecajnih Slint koji će nakon “TNT” istupiti iz Tortoise, no ključni član je svakako John McEntire, multiinstrumentalist, prvenstveno udaraljkaš, ali i tonski inženjer i montažer. Glazba se doima organskom, a pjesme su strukturiranije, ali i dalje dominiraju kraut rock i njemačka elektronika, no uvode se i fusion jazz i ambient elementi, a pri kraju albuma se mogu čuti i vrlo efektno umetnute drum ‘n’ bass fraze. Pa premda su skladbe pojedinačno razrađenije, album funkcionira kao cjelina od više slojeva koji u očitom logičnom tijeku čine uzbudljivu i impresivnu tvorevinu. Kasniji albumi nisu ponovili visoku kvalitativnu razinu monumentalnog dvojca, premda je na svakome bilo nekoliko impresivnih skladbi. Na “Standards” je izdominirala elektronika, dok je I”t’s All Around You” imao organskiju produkciju i sadržavao pokoji trenutak istinske ljepote, no materijal je bio manje zahtjevniji za slušatelja, više pozadinska glazba. U jednoj pjesmi je korišten i diskretni vokal. 2009. Tortoise su objavili solidni “Beacons of Ancestorship”, a 2016. prosječni “The Catastrophist”, gdje pojedini dijelovi zvuče kao hermetičniji uraci The Residentsa.
I nakon devet dugih godina dobivamo najnovije ostvarenje čikaškog comba pod nazivom “Touch”, no u međuvremenu se dosta toga promijenilo. Kroz godine je njihov status kao tipičnog post rock benda postala floskula i zapravo se taj pojam samo prepisuje iz ranijih recenzija. Nadalje, trojica članova banda više ne žive u Chicagu; Jeff Parker i John Herndon su se nastanili u Los Angelesu, John McEntire u Portlandu, dok su Dan Bitney i Douglas McCombs ostali lokalci. Tako da je album sniman u tri grada, što bi trebalo ukazivati na neuravnoteženost projekta jer ga nisu realizirali glazbenici zajedno u studiju, no sami članovi tvrde da su postigli grupnu koheziju. Na kraju krajeve, ni “TNT” nije sniman kao grupni projekt. Mjesecima je kako tko od glazbenika dolazio u studio, nešto snimio, remiksirao, dodavao pa su, kada je bend krenuo na promotivnu turneju, imali problem, jer su s vremenom zaboravili tko je koju dionicu odsvirao, a album se doimao kao proizvod čvrsto kohezivne grupe.
Sve prethodne ploče su Tortoise realizirali u sklopu izdavačke kuće Thrill Jockey, ali je “Touch” snimljen za čikašku kuću International Anthem osnovanu 2014. i specijaliziranu za noviju čikašku glazbenu scenu uglavnom vezanu za jazz i improviziranu glazbu s čijim su pripadnicima članovi benda sporadično i surađivali, a Jeff Parker je za etiketu snimio par solo albuma.
Početak albuma iznenađuje jednostavnošću osnovnog 4/4 ritma koji korespondira s tzv. motorik stilom bubnjanja što su ga patentirali Klaus Dinger iz NEU! i Jaki Liebezeit iz Cana, a možda je najefektnije iskorišten u slavnoj Kraftwerkovoj “Autobahn”, svojevrsnoj glazbenoj alegoriji putovanja autocestom. Ubrzo se u Vexations, kako glasi naziv početne skladbe, ubacuje efektna surf-rock gitarska fraza. Kao da su za nju angažirali članove The Bambi Molestersa ili LHD-a, da budemo precizniji. Ritam se ubrzo prebacuje u hip hop frazu da bi završnica donijela svojevrsno smirenje. “Layered Presence” pokazuje da je gitaristički utjecaj Roberta Frippa aktualan i dan danas, a skladba zvuči kao da su je snimili King Crimsoni iz faze s početka osamdesetih te ju je netko naknadno diskretno remiksirao. “Elka” započinje kao tipični house komad sa stalnom najavom krešenda koji se ne događa, nego u zvučnu sliku ulazi histerični synth te iščezava u brzom fade outu. Završnica prve strane ploče je rezervirana za prelijepu “Promenade á deux” oplemenjenu marimbom i gudačima.
Druga strana ploče, skladba “Axial Seamount” opet započinje 4/4 ritmičkom frazom koja zvuči toliko slično stilu bubnjanja Klausa Dingera da je jednostavno teško ne vjerovati da je riječ o izravnoj posveti velikom glazbeniku, nekadašnjem članu NEU! i La Dusseldorfa, ali i navedenim grupama. Odjednom, bez najave se ritam ubrzava, a repetitivna melodija se naglo gubi u zlokobnijem tonu skladbe da bi se opet naglo sve vratilo na staro. Savršen primjer naracije provedene kroz dinamiku. Tribalni ritmovi u “A Title Comes” su idealni kontrast vibrafonu i nježnim klavijaturama, pretpostavljam melotronu. No, dinamika se nakratko pojačava kratkom ali efektnom, jurećom rifoidnom “Rated OG”. Briljantna “Oganesson” odsvirana u 7/4 ritmu je vrhunac albuma. Hipnotička, smirujuća uz jazzy akorde i zvečeće klavijature koju prati tihi, ali upečatljiv melotron. Za finale je ostavljena veličanstvena “Night Gang” s masivnom produkcijom, a s obzirom na prethodne skladbe se doima kao spectorovski wall of sound, pjesma koja objedinjuje sve zvukove i ugođaje ploče, no kada u zvučnu sliku uleti surf-rock gitara, a da podsjetim, ona se čuje i na početnoj skladbi, postane razvidno da je riječ o konceptualnom albumu kružne strukture, jer završava na istom mjestu na kojem je započela. U najavnim intervjuima povodom izlaska novog albuma članovi benda su spominjali kako je na albumu riječ o putovanju. I zaista, korištenje motorik beata bar u dvije pjesme, a čija etimologija ukazuje na putovanje autocestom potvrđuje navedenu tezu. No, dok su Kraftwerk na “Autobahnu” putovali relativno jednolično, Tortoise dinamiziraju; voze brže pa uspore, stanu, zatim se odmaraju pa opet voze te se na kraju vraćaju odakle su i krenuli.
Dakako, Tortoise više nisu inovatori na razini kreativnosti kakvu su prezentirali devedesetih, no “Touch” pokazuje da su i dalje znatiželjni i uživaju u kreiranju ugođaja i raspoloženja koja djeluju vrlo sugestivno za zahtjevnog slušatelja, a glazba se doima uzbudljivom i izazovnom.
