Prije najavljene premijere na Netflixu, nova adaptacija Frankensteina pod palicom Guillerma del Tora puštena je u ograničenu kino distribuciju (film je u odabranim kinima diljem svijeta igrao tri tjedna) no u hrvatskim kinima nismo imali priliku za tu pretpremijeru. Obzirom na uspjeh Eggersovog “Nosferatua” – sjetimo se velike gužve početkom ove godine na pretpremijeri u kinu Kinoteka – možda smo ipak mogli upriličiti neku posebnu projekciju?
Među ljubiteljima žanra stvoreno je poveće iščekivanje, a i sam redatelj podijelio je sa svijetom da je ekranizacija Frankensteina njegov dječački san i projekt koji je osmišljavao više od dva desetljeća dok se nije otvorila prilika za veliki budžet, gradnju monumentalnog seta i rad s probranim timom suradnika. U samom uvodu recenzije istaknut ću da ocjena novog Frankensteina poprilično ovisi o odgovoru na sljedeće: koliko vam je važna dosljednost izvornoj priči? I nadalje, ako ste obožavatelj Coppolinog “Drakule”, možete li i drugim ekranizatorima voljenih klasika dopustiti značajne slobode? Nakon filma Francisa Forda Coppole iz 1992. naveliko prihvaćamo skoro sve naredne ekranizacije Drakule kao ljubavnu priču, možemo li onda prihvatiti interpretaciju Frankensteina kao primarno obiteljsku dramu? Svaka priča o napuštanju vlastite kreacije neizbježno je priča o roditeljstvu no u najnovijoj među brojnim ekranizacijama klasika, odnos tiranskih očeva i ranjenih sinova stavljen je u fokus radnje. Odnos čovječanskog i božanskog sporedan je spram teme transgeneracijske traume.
U dijelu fabule ispričane iz perspektive našeg (anti)junaka, kroz snovitu paletu boja, upoznajemo obiteljsku dinamiku Frankensteinovih; okrutni otac (Charles Dance koji je još od “Igre prijestolja” zaista najbolji mogući casting okrutnog oca), senzibilna majka (dvojna uloga Mije Goth) koja je vrlo povezana s mladim Victorom (Christian Convery) i nešto kasnije, mlađi brat čija uloga u novom tumačenju, nema veliki značaj za radnju (Felix Kammerer). Nakon majčine smrti, Victor Frankenstein dolazi do ideje o pobjedi nad smrću. U prijašnjim adaptacijama kao i u romanu Mary Shelley, mladog Victora zaposjela je ideja da možemo ne-umrijeti i poštedjeti se boli gubitka bliskih osoba dok ovdje mladi Victor odlučuje pobijediti smrt samo da bi nadmašio standarde svog oca. Kako radnja odmiče, zamjetne su sve veće intervencije u izvornu priču: neki ključni likovi nedostaju, drugi su preoblikovani i sasvim izmijenjenih motivacija a imamo i noviteta kao što je lik Frankensteinovog mecene Harlandera (Christoph Waltz, ponovno na autopilotu).
Guillermo del Toro nam je sasvim očekivano isporučio zapanjujuća vizualna rješenja. Promovirajući film, dramatično je izjavio da preferira smrt nad uporabom umjetne inteligencije pa na tragu toga, istaknimo da nadnaravno lijepoj scenografiji, kostimografiji (Kate Hawley) i fotografiji (Dan Laustsen iza kamere) zaista ne treba dodatno digitalno pojačanje, svaki kadar djeluje kao slikarsko remek-djelo, a tradicionalno majstorstvo ljudske ruke i dalje je najviši standard lijepog. Nakon premijere filma, u časopisu Vogue objavljeno je nekoliko članaka o kostimografiji Kate Hawley te posebnoj kolekciji nakita koje je za potrebe filma dizajniran od prestižnih Tiffany & Co.
Visoka estetiziranost je na najvišim standardima no kadrovska povezanost i kemija među glumcima pomalo je sterilna a likovi jednodimenzionalni: Victor Frankenstein (fantastični Oscar Isaac) je arogantni manipulator, pretenciozan, s izraženim “daddy issues” dok je njegovo Stvorenje (eterični Jacob Elordi) nježno napušteno dijete. Dizajn čudovišta je estetičan i samim time nedovoljno odbojan, na tragu “Prometeja” i “Intervjua s vampirom”; osim što je stvorenje vizualno lišeno čudovišnosti, izmjenama u priči znatno je umanjena i njegova osveta stvoritelju. Uloga Stvorenja svedena je na patnju, filozofičnost i oprost, del Toro ga je izrežirao da bude nalik Kristu. Dakle, jedno od najpoznatijih čudovišta svjetske fikcije više nije nimalo čudovišno već super biće na tragu “Petog elementa” i Marvelovih junaka.
Oscar Isaac blista kao nabrijani Frankenstein, izrazito je teatralan, u energiji glam rock zvijezde. Vrlo je uvjerljiv i u svojoj očinskoj okrutnosti (jako pamtljiva scena gdje ismijava potrebu svog Stvorenja za zajednicom, ljubavi i smrću) i katarzičan u završnici.
Među glumačkom ekipom svakako se izdvaja i Mia Goth, koja je kao Elizabeth Harlander, nježna, eterična, stoična i vrlo moderna obzirom na vrijeme radnje (izmjena izvornog lika vjerojatno je osmišljena s ciljem da lik Elizabeth bude hommage Mary Shelley). Za razliku od nekih prijašnjih uloga Goth gdje su je ljubitelji horora mogli vidjeti kroz afekt, grotesku i (kvalitetno) preglumljavanje, u “Frankensteinu” je pokazala novu dimenziju koja joj jako pristaje a gledateljima je sigurno zanimljiv detalj da Goth u filmu igra dvije uloge, Frankensteinovu majku i zaručnicu njegova brata. Isaac, Elordi i Goth senzacionalni su u dodijeljenim ulogama no radi jednodimenzionalnosti likova i izostanka dubljeg kopanja po priči ostavlja se dojam da nije realizirani puni potencijal.
“Frankenstein” Guillerma del Tora je prelijep, s jakim filozofičnim momentima, odvažan s rizicima (veliki zahvati u izvornu priču no bez kopiranja drugih filmova i stvaranja dojma da žvačemo još jedan remake) ali bez iskre (možda jer je unatoč svim kvalitetama osmišljen po mjeri Netflixa dok bi stvarno zaiskrilo u nekoj director’s cut verziji?).
U prva tri dana prikazivanja na Netflixu film je privukao pažnju 29 milijuna gledatelja, ocjene publike i kritike visoke su na svim udarnim filmskim platformama (IMDB, Rotten Tomatoes, Letterboxd). U uvodu sam spomenula kratku analogiju s Eggersovim “Nosferatuom” koji je komercijalno dobro prošao u kinima što ukazuje da je gotika evergreen. Desetljećima nakon Coppolinog “Drakule”, Jordanovog “Intervjua s vampirom”, Burtonove “Sanjive Doline” i Amenabarovih “Uljeza”; gotičke melodrame i dalje mogu parirati blockbuster trendovima. Na tragu toga, Guillermo del Toro već je najavio da želi raditi na novoj ekranizaciji “Fantoma u operi”.
Foto: Netflix
