Dobar dio Hrvatske mećava sastavila, a središnji gradić Istre prilično mrzovoljna buretina zbog koje sam obukao duge gaće misleći da će se koncert One Possible Optiona odviti na otovrenom.
Nekako sam se sjetio da je to godišnjica na dan kada je svijet izgubio Kennedyja i zakoračio u epohu paranoje, rušenja iluzija i novokomponiranih kraljeva koji bi rado upravljali planetom kao vlastitom sezonom realityja. Govorimo da kraljeve ne želimo, Amerika je prosvjedovala protiv Trumpa pod tim sloganom nedavno, a One Possible Option debitirali su u diskografiji s albumom tog zlogukog naslova. Vidovitost ili samo otvorene oči onih koji glazbom razumiju izvanjski svijet koliko i onaj unutarnji? Šezdeset dvije godine kasnije, u srednjovjekovnom Kaštelu na litici Pazinske jame, dogodio se koncert koji s politikom na prvu loptu nema veze, ali sa svijetom itekako ima: vječno adrenalinski riječki bend podsjetio je zašto se ljudi uopće okupljaju oko glazbe. Jer traže jedni druge. Ima nas još.
Kamen Kaštela je zreo, napet kao koža povijesnog bubnja. Pod svodom koji je jednom štitio vladare sada štiti publiku od one hladnoće koja ni Julesa Vernea nije poštedjela, One Possible Option izlaze na pozornicu u serijalu nastupa RocKastel kao da ih je netko teleportirao sa stadiona u srednjovjekovnu stražarnicu.
Došao sam već napola razdragan. One Possible Option su mi dugo bili nešto između razgovora sa samim sobom i energetskog napitka za emotivne mišiće, sve češće umorne od maratona u kojem smo se našli kao civilizacija. Kad se isključim pustim “Eter” i nekako stihovima OPO-a sašijem one raspale dijelove sebe. Zato me je prvi val koji me zaplahnuo iznutra: mir. Ležeran, domaći, prijateljski, iako ambijent i ljude ne poznajem. Pazinjani su pristizali kao na večernju misu zajedništva. Stage je oltar. Sveta vodica je lokalna, na šanku. U takvom ozračju nije mi bilo neugodno stati blizu pozornice i pjevati glasnije nego inače, preblizu zvučnika da bi itko čuo moje revanje.
One Possible Option su se predstavili kao trojac. Frontmen Deni je ovoga puta zamijenio zonu ugofe: iz vokala uskakao je paralelno u gitare i bas, kao da je sve ove godine od Stuffa do OPO-a čekao trenutak da mu instrument sjedne uz tijelo. Publika je reagirala s poštovanjem onog tipa koji nam nedostaje, a kakvog sam susreo recimo na zagrebačkom Sofaru: s fokusom na bend koji gledaju i slušaju. Većini prvi put.
„Eter“, jedan od deset najboljih albuma 2024. godine prema izboru 40 kritičara, još se nije potrošio. U Pazinu je zvučao svježije nego na ljetnim gigovima možda jer kao trojac bend zvuči potpuno sigurno i sjedinjeno. Prvi udari bubnja su gotovo brutalistički, Devina (Dejan Adamović) snaga dominirala je miksom i činila pjesme oštrijima nego inače. No nakon nekoliko minuta sve se posložilo u prepoznatljivu ravnotežu OPO-a: čisti, puni, bez trenutaka praznoga hoda. Zvučali su, a to je stara odlika benda, kao trojac koji bi se mogao popeti na puno veće pozornice nego što mu trenutačno pripadaju.
Pazin se činio kao optimalno mjesto da “Eter” i “No King” još jednom odaslaju svoje vibracije.
Trojka je koncert odradila bez bisa, ali ne zbog tvrdoglavosti ili interesa, nego zato što večer nije imala trenutak slabosti koji bi vapio za dodatkom. One Possible Option su pet godina nakon „No Kinga“ i gotovo dvije nakon „Etera“, stabilno u uzlaznoj putanji. Ne skaču na trendove, ne glume veličinu, ne garniraju svoj identitet nepotrebnom mitologijom. Samo rade. I rastu. I u Kaštelu su djelovali kao bend koji polako, ali pouzdano širi svoj krug; iz grada u grad, iz dvorane u dvoranu, iz čovjeka u čovjeka.
Neki bendovi traže publiku. One Possible Option traže i nalaze – ljude.
Foto: Igor Jurilj