Pokušao sam se u subotu, 29. studenog prisjetiti kad sam posljednji put gledao Parni valjak uživo i moram priznati da sam shvatio da je pauza do ovog trenutka bila ogromna – još od onog fantastičnog nastupa u ZKM-u ih nisam gledao. U međuvremenu, bend je ostao bez pjevača i ključnog zaštitnog znaka, Akija Rahimovskog, a recentnije nastupe sa “zamjenskim pjevačima” nisam bio željan gledati. Kako je to najbolje u jednom svom intervju rekao i sam Hus, postojala je prijetnja da budu svoj vlastiti “cover” bend.
Onda je došla najava ove turneje kojom obilježavaju 50 godina postojanja i iz respekta prema tih 50 fantastičnih godina, u kojima su zaista odradili bezbrojne koncerte, objavili više od 20 albuma, stvorili bezbroj hitova, smatrao sam da bi bilo u redu počastiti se, ali i zahvaliti bendu. Koliko je samo “stišnjaka” otplesano uz njihove “Kao ti” ili “Jesen u meni” na tulumima ili i u klubovima (da, tada su se još puštali sentiši u klubovima) – već time su zadužili nekoliko generacija. Nisam imao nikakvih posebnih očekivanja, znao sam da će produkcija vjerojatno biti vrlo dobra, svirka uigrana i zrela, Arena u Zagrebu uspijeva to izvući iz skoro svakog izvođača, pogotovo ako se radi samo o jednom nastupu u par godina, kad gotovo većini predstavlja krunu karijere.
Novi pjevač benda, mladi Igor Drvenkar, bio mi je potpuna nepoznanica; rijetko slušam radio (previše je CD-a u kolekciji koje još treba preslušati) pa nisam znao niti nove stvari koje su objavili. No na kraju je to bila nepoznanica koja je cijelu jednadžbu učinila apsolutno ispravnom. Iako su i Hus i Igor puno puta u razgovorima isticali da ne pokušavaju “skinuti” Akija, jer je on jedan i neponovljiv, pa je čak i Hus govorio kako Igor ima drugačiji pristup i način pjevanja, ovoga puta je sve zvučalo tako dobro poznato – i to je zapravo odlično. Usuđujem se reći, a da ipak nije bogohulno, da je Igor fantastično uskočio u cipele koje nije bilo lako ispuniti. Ne govorim tu samo o logičnoj mladenačkoj energiji i živosti nastupa, zreloj komunikaciji s publikom (kao da je već odradio stotine koncerata), nego prvenstveno o vokalu. Da sam čovjek bez sjećanja na posljednje 3 godine i da me netko doveo na koncert zavezanih očiju, bio bih uvjeren da je Aki tamo na stageu. Jedino bi mi sumnju pobudilo to što novi vokal lako izgovara slovo “r”, što je nekako bio Akijev gotovo trademark.
Povratak na tijek koncerta. Počelo je video kolažom s Akijem u prvom planu, onda je van izašao bend i otvorio nastup s “Ljubavnom”, što je bio odličan odabir. Nemam osjećaj da je postojala neka trema i da im je trebalo puno vremena za potpuno se opustiti, a sigurno je tome pridonijela i publika koja je od prvog trena počela pjevati punim glasom. To se nastavilo uz “Zagreb ima isti pozivni”, odlična reakcija na obje strane, slijedi malo manje poznata “Samo da znaš”, a onda prvi pravi test uz novu pjesmu “Bogati će pobjeći na Mars” – naravno, nije sad publika baš previše pjevala, ipak je stvar još vrlo friška, no bilo je lako prepoznati rukopis autora, odmah se osjeti da je to pjesma Valjka. A onda je krenulo s hitovima – “Mijenjam se”, “Zastave”, “Gledam je dok spava”, ubrzo set laganica koju otvara “Stranica dnevnika”, “Dok je tebe”, “Kao ti”, “Moja je pjesma lagana”, “Jesen u meni”…
Naravno, neizbježno osvjetljavanje Arene tisućama svjetala s mobitela, a onda opet ubrzavanje. Taj brzi set završava solo bubnjarskom dionicom na “Uhvati ritam”, da bi se nastavilo s razigranom “U ljubav vjerujem”… Ljubav se nalazi kao riječ u naslovima 5 pjesama odsviranih ove večeri, a dodatno u tekstovima još i puno češće. Ne treba biti silno oštrouman i zaključiti da je to bila i temeljna misao večeri – ljubav kao emocija koju su Parni valjak i publika nesebično dijelili međusobno, ljubav prema glazbi i postignuću benda u proteklih 50 godina.
Prvi dio koncerta završava s 3 odlične stvari: “Lutka za bal”, “U prolazu” i “Sve još miriše na nju” od čega je ova posljednja imala baš onako pravi rockerski štih. Očekivani bis, na koji nije trebalo dugo čekati, a koji je završio druženje s naslovima koji su apsolutno primjereni, “Pusti nek’ traje” i “Ugasi me”.
Zapalio je Valjak vatru i bilo bi lijepo da potraje, uz svježu krv na vokalima, i akumulirane godine iskustva izvrsnog benda, mogli bismo još koji put do Arene na PV (da, i njihov logo me nekako podsjetio na Van Halen, pa sam išao provjeriti na web da li me sjećanje dobro služi – srećom, odgovor je pozitivan). Kao što je Van Halen, velikan američkog rocka (pazite, osnovan 1972., a prestao raditi 2020. smrću Eddieja Van Halena, ne dočekavši 50-godišnjicu), tako je Parni valjak velikan hrvatskog i regionalnog popa i rocka, a dočekali su 50 godina. Stvar koja ih s punim pravo treba ispunjavati ponosom – bravo, dečki, ne posustajte, godine su samo brojka.
Setlista
1. Ljubavna
2. Zagreb ima isti pozivni
3. Samo da znaš
4. Bogati će pobjeći na Mars
5. Mijenjam se
6. Zastave
7. Gledam je dok spava
8. Otkad te ne viđam često
9. Stranica dnevnika
10. Dok je tebe
11. Direktan put za nebo
12. Kao ti
13. Moja je pjesma lagana
14. Vrijeme ljubavi
15. Kada me dotakne
16. Jesen u meni
17. Godine prolaze
18. Neda
19. Vruće igre
20. Uhvati ritam
21. U ljubav vjerujem
22. Moja glava, moja pravila
23. Prokleta nedjelja (što je iza oblaka)
24. Molitva
25. A gdje je ljubav?
26. Dođi
27. Opet se smijem
28. Lutka za bal
29. U prolazu
30. Sve još miriše na nju
Bis
31. Ljubav
32. Pusti nek’ traje
33. Ugasi me
Foto: Igor Cecelja