Za mnoge koji su u petak, 17. siječnja bili na koncertu Midgea Urea u Tvornici kulture, to sigurno nije bio „jedan mali, običan dan“. Ovakve legende vrijedi čekati desetljećima, a Midge je to apsolutno potvrdio i ovim nastupom.
Za ovaj koncert, koji je na određeni način ispunio neke od mojih snova (iako mi je ovo 5. susret s Midgeom, gledao sam ga 1983 u Udinama i 2012. u Beču s Ultravoxom, a solo 1996. u Readingu, te 2024. u Zagrebu), prvenstveno zbog nekoliko izmijenjenih rečenica prije koncerta, potpisa s posvetom na 2 CD box seta koje sam ponio sa sobom, a posebno zbog odlične zajedničke fotke, zapravo ću krenuti od kraja.
Bis je donio sobom dvije pjesme (prošli nastup u Zagrebu samo jednu) – onu koju često Midge Ure apostrofira kao svoju najdražu stvar, pogotovo za svirke uživo – „One Small Day“, a prije nje „New Europeans“. Za mnoge koji su u petak, 17. siječnja bili na koncertu u Tvornici, to sigurno nije bio „jedan mali, običan dan“. Ovakve legende vrijedi čekati desetljećima, a Midge je to apsolutno potvrdio i ovim nastupom. Midge, posebno u očima naših ljubitelja glazbe, nikad nije dosegnuo status globalne zvijezde poput nekih svojih vršnjaka (recimo, Phila Collinsa ili Neila Tennanta iz Pet Shop Boysa), iako je za glazbu definitivno napravio barem jednako, ako ne i više.
Midge Ure je dobitnik brojnih nagrada, vlasnik je mnogih zlatnih i platinastih ploča, producent Band Aida i Live Aida te jedan od najprepoznatljivijih vokala ikada. Njegova karijere seže još u kasne 70-e godine s tadašnjim teen pop zvijezdama Slik, nakon toga s Rich Kids, svirao je gitaru u Thin Lizzy (uskočio u američku turneju umjesto Garyja Moorea, što nisu male cipele za ispuniti), bio jedan od osnivača grupe Visage (čiji je najveći hit „Fade to Grey“ na opće oduševljenje publike, u rock izdanju odsvirao i u Tvornici kultureć), a nakon toga se priključio bendu Ultravox i razvio uspješnu solo karijeru.
Koncert je donio presjek svih ključnih perioda njegovog glazbenog rada – već spomenutu „Fade to Grey“ Visagea, zatim njegov prvi samostalni singl (obradu pjesme „No Regrets“ Toma Rusha), nekoliko najpoznatijih solo pjesama („Call of the Wild“ i „Dear God“ na samom početku nastupa, pa ubrzo i neizbježnu „If I Was“, njegov najveći solo uspjeh). Večer je otvorio iznenađenjem: „We Stand Alone“, izvrsna stvar s albuma „Rage in Eden“, koja nikad nije objavljena kao singl, a isti status ima i odsvirana „(I Remember) Death In the Afternoon“. Uspomene na Ultravox obnovio je pjesmama s prva 4 albuma na kojima je bio lead vokal („Vienna“, „Passing Strangers“, „New Europeans“, „The Voice“, „We Stand Alone“, „(I Remember) Death In The Afternoon“, „Hymn“,„Reap The Wild Wind“ i željno očekivana „Dancing With Tears In My Eyes“ kojom je završio regularni set te bis „One Small Day“. Bila je tu i iznenađujuća instrumentalna stvar „Supernatural“ Petera Greena (objavljena kao B-strana singla „Cold, Cold Heart“), kao jedna od njegovih velikih inspiracija, a ovdje je Midge pokazao koliko je dobar gitarist.
Ispunjena Tvornica, prepuna ljudi koji su znali što mogu očekivati, a iako koncert nije trajao duže od sat i pol vremena, nitko nije mogao biti nezadovoljan. Midge je oko sebe okupio odlične glazbenike, sve je zvučalo moćno, uz puno manje prisutne synthove, a s puno više pravog, gitarističkog zvuka, dok je upravo Midge na gitari pokazao zašto ga veliki poznavatelji glazbe smatraju i jednim od najboljih gitarista. Samo na 2 pjesme Midge je odbacio gitaru i pridružio se članu benda na klavijaturama, svirajući „Reap the Wild Wind“ i „The Voice“. Za mene je zapravo najveće iznenađenje bila „Love’s Great Adventure“, no s druge strane, nakon što je reizdani singl prošle godine došao na broj 1 po prodaji fizičkih izdanja singlova u UK, i nije to čudo; pjesmu koja je izrazito naslonjena na klavijature odlično je pretvorio u solidnu gitarski odrađenu stvar.
Nije ovdje bilo nikakvih scenskih iznenađenja, video zidova ili projekcija, samo dobar rock u svom baznom izdanju, i to je okruženje u kojem se Midge Ure s ekipom odlično snalazi. Ono što je najbolje je to da ovaj koncert, iako bi po pjesmama koje su svirane trebao zvučati kao nekakva nostalgija ili još gore pokušaj uzimanja novca na taj retro sentiment, to nikako nije bio. Produkcijski moderan i da ga samo slušate (bez vizualne komponente) lako biste pomislili da se radi o inovativnom mladom bendu koji praši s puno energije. Midge Ure je pokazao da usprkos tome što je već u 73. godini života i dalje ima što ponuditi, zato i ne čudi što već ima u najavi i veliki nastavak turneje u Britaniji (u svibnju i lipnju), a na jesen u Australiji i Novom Zelandu. Zagreb mu je postao vrlo draga destinacija i ovo je zapravo ispunjenje obećanja iz listopada 2024., jer ovaj koncert nije dio neke turneje, nego one-off koncert kojim je počastio zagrebačku publiku.
Publika je bila vrlo raspoložena i raspjevana, a najbolje reakcije polučila su 4 najveća hita: „Vienna“, „Dancing With Tears In My Eyes“, „If I Was“ i „Hymn“. Najbolje od svega bio je velik, sretan i zadovoljan osmijeh na Midgeovom licu i vjerujem da ovo nije zadnji put da ga vidimo u Zagrebu tijekom službenog nastupa – i publika i on to su zaista zaslužili.
Da djelomično parafraziram njegovu pjesmu „Dear God“ – daj mu, Bože, zdravlja pa da se opet vidimo u Zagrebu.
Foto: ZG_crnjak