U sklopu 17. Zagreb Jazz Festivala mogu s ponosom reći da nam je „moj Brođanin“ Dražen Kokanović priuštio još jedan od mnogih bisera od koncerata na koje nas je već odavno naviknuo, a kako kaže jedan poznati izbornik, “ne smije biti dobro, mora biti odlično“, toga se očigledno i Dražen drži i priređuje nam stvarno odlične koncerte.
Doveo je Dražen svih ovih godina festivala, a i mimo njih, puno velikih ali i ‘malih’ jazz velikana u Hrvatsku, i vjerojatno da nema ovoga entuzijasta pitanje kako bi izgledala koncertna jazz scena u nas, pa se svakako treba zahvaliti i njemu, ali kako i sam kaže, sponzorima koji su omogućili da svih ovih godina u Hrvatskoj možemo gledati samu kremu svjetskog jazza.
Jazz je nastao prije više od stotinjak godina u crnačkim getima i klubovima Harlema, New Orleansa i svih ostalih mjesta kao plesna glazba gdje su američki crnci mogli uživati na svoj osobni način. U narednih stotinjak i više godina jazz je evoluirao i razgranao se na bezbroj vrsta i podvrsta i proširio se po cijelom svijetu, a Zagreb Jazz Festival nam je u mnogo prilika ponudio da nešto od najkvalitetnijeg u jazzu vidimo i kod nas. Zaista nešto od najkvalitetnijeg smo imali priliku vidjeti i u petak, 23. siječnja u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog gdje smo nakon samo nešto više od godinu dana ponovno vidjeli i čuli jedan od najboljih jazz vokala današnjice, Gregoryja Portera.
2024. godine oduševio je prepunu dvoranu zagrebačkog Studentskog centra, a kako je u to vrijeme ostao u Zagrebu četiri dana rodila se ideja da na sljedećem nastupu uz Portera nastupi i Zagrebačka filharmonija pod ravnanjem dirigenta Ivana Josipa Skendera. Od ideje do realizacije nije prošlo dugo vremena, ali bilo je dosta posla i na kraju možemo reći da je ono što smo dobili kao krajnji rezultat svakako vrijedno truda koji je uložen. Ono čemu smo svjedočili u Lisinskom stvarno je vrijedno divljenja. Dupkom ispunjena dvorana Lisinski je s oduševljenjem popratila koncert koji je pokazao svu raskoš evolucije jazza koji je u kooperaciji s ‘klasičarima‘ predstavio jedan novi iskorak koji samo rijetki imaju priliku vidjeti i čuti uživo.
Gregory Porter je američki jazz pjevač koji u svome izričaju ima širok raspon žanrova afroameričke glazbe, od jazza preko R&B-ja do gospela i soula, a sve smo to čuli na ovom koncertu. Njegov bend uključuje Emmanuela Harrolda na bubnjevima, Jahmala Nicholsa na kontrabasu, Tivona Pennicotta na saksofonu, dvojicu klavijaturista, Chipa Craforda i Ondreya Piveca i naravno Gregorya na vokalu. Bend je već sam po sebi uigran na mnogobrojnim koncertima i bio je veliki izazov kako će sve to zvučati kada im se priključi filharmonija, ali krajnji rezultat na kraju je ispao spektakularan. Sam početak mi je zvučno bio malo čudan, ali kad se na miks pultu sve izniveliralo stvari su zazvučale odlično.
Otvorili su nastup s “Painted on Canvas” s njegovog albuma “Be Good” i tu su se bend i filharmonija prilagođavali jedni drugima, a nastavili su s “Nature Boy”, klasikom iz repertoara Nata Kinga Colea u čiju je pjesmaricu Porter često posezao i tu je Filharmonija došla do punog izražaja. “Hey Laura” izvodi sam bend, a onda jedna posveta tom čuvenom, već spomenutom jazz Harlemu u “On My Way to Harlem”. Slijede “Modern Day Aprentice” s albuma “All Rise” i “Real Good Hands”, pjesma posvećena ocu njegove supruge i pitanju za koga ju daje. “Musical Genocide” s velikog albuma “Liquid Spirit” je bio musical perfection, a nakon nje slijedila je naslovna skladba albuma “Be Good”. “Take Me to the Alley”, “Liquid Spirit”, “When Love Was King” i “No Love Dying” dovele su publiku do vrhunca službenog dijela programa, a naravno ni ona se nije ustručavala sudjelovati na svaki poziv Gregoryja Portera da joj se priključi.
Dodatak koncerta je posebna priča. “Smile”, klasik Charlieja Chaplina iz filma “Moderna vremena”, snimljen prvi put prije devedeset godina, mi je jedna od najomiljenijih pjesama uopće. Snimljena je do sada u bezbroj verzija od kojih je možda najpoznatija Nat King Coleova (iako je meni najdraža Claptonova), a na ovom koncertu je doživjela još jednu verziju za pamćenje u kojoj su se našli vanserijski vokal i vrhunski klasičari, dok je sam kraj pripao Stingovoj “It’s Probably Me” na opće oduševljenje publike. Bio je to kraj vrijedan divljenja i ogromnog aplauza koji su dobili svi izvođači na daskama dvorane Lisinski.
Jazz glazba čak po meni i nije poseban žanr glazbe, jazz glazba je više neki slobodni način izvođenja glazbe, u njoj čuda rade jedan glazbenik, duo ili trio, ali u Lisinskom smo svjedočili jednom velikom spoju puno glazbenika na jednom mjestu i dobili smo “room full of sound“. Jasno je da je ovo bila jedna od rijetkih prilika da čujemo ovakvu jednu moćnu kombinaciju pa stoga još jednom velika hvala Draženu Kokanoviću i svima koji su nam to omogućili, a nadamo se da će se 17. Zagreb Jazz Festival i svi ostali koji slijede nastaviti na ovakvoj razini.
Za kraj da se osvrnem i na početak teksta u kojemu kažem da je ovo bio jedan drugačiji pogled na jazz koji je pokazao svu raskoš svoje evolucije, pa eto, dogodilo mi se da prvi put u Lisinskom sjedim na samome podiju, odmah iza filharmonije, i moram reći da je osjećaj čudan, ali odličan. Nadam se da nije i zadnji put.
Foto: Sanja Matić