ToMa kao umjetničko ime pop pjevača Tomislava Marića jest nomenklaturni prečac, ali kratica se ne može primijeniti na desetak godina kontinuiteta čija upornost i iskustvo napokon sustižu ambiciju. Ako ćemo jezičnom metaforom, sve ide u slogovima bez eksplozije i bez mita o “uspjehu preko noći”. Ima tu pritisaka od profiliranja, rada i postupnog oblikovanja identiteta koji se u domaćem popu rijetko dočeka bez cinizma.
ToMin put počinje rano: kao srednjoškolac na stadionu Koševo 2015. pred desecima tisuća ljudi nastupa na dočeku pape Franje. Od debitantskog singla “Ljubiš, ali ne voliš” testirat će se u popu kao mladi izvođač kroz niz singlova, ali neće naslov uvrstiti 2023. na prvijenac “Prevari me osjećaj”. Ziheraški prvijenac koji je u tom trenutku previše nalikovao Matiji Cveku. Nitko, naravno, ne voli usporedbe niti zazvučati “kao”. Konstantno uspoređivan s već afirmiranim imenom mlađe generacije i to ne samo u komentarima pod singlovima nego i iz pera ovog autora. Prvijenac je doista bio formulaična parafraza Cvekova zvuka i vokalne impostacije, pa sam mu još tada nešto prije game-changera koji se napokon dogodio i nakon osluškivanja tog fleksibilnog bariton-tenora napisao poruku na društvenim mrežama: “Samo se odmakni od stila Matija Cvek Vol. 2”. Srećom, jest. “Krivom procjenom” krajem ljeta 2024. I tu počinje pravi pomak. Stilski makeover za novi album objavljen 6. veljače 2026.
“Kriva procjena”, pjesma postavljena da otvori drugi album “Sudbine i priče nove”, ne samo da je dobra procjena kao uvod, nego i precizna dijagnoza karijernog zaokreta. Emotivno slomljen subjekt smješten je u produkcijski samouvjeren okvir s jasno prepoznatljivim Lockroomovim potpisom. Elegantni paradoks funkcionira: vinjeta o izdaji pulsira synthpopom i electropop basom, prelazi BPM-ovski prag popa i koketira s EDM-om u zaraznoj tenziji melankoličnog tonaliteta u molu. Suvremeni pop s kičmom. Napokon da pop mlađe generacije ne treba kiropraktičara. Talk about reinvention. Sad mu vjerujem, a bez sumnje i publika, što će potvrditi i brojke jer je riječ o trenutno daleko najslušanijoj pjesmi s albuma.
Kod “Milo moje” ne očekujte nikakvog Škoru u mid-tempo baladi naglašenog prsnog fortea. ToMa se ovdje oslanja na sada već potpisno mekano, gotovo govorno fraziranje, čime dodatno učvršćuje distancu od stereotipa muške emotivne balade.
Sredinom veljače po drugi se put natječe na Dori, no nakon plesnog popa za povratak bira “Ledinu” uvrštenu i na album; suvremenu melankoličnu baladu s integriranim elementima glazbene tradicije. Harmonika, klavir i gudačka sekcija prizivaju nostalgiju bez formalnih obilježja starogradske pjesme ili sevdaha, iako bismo je na djeliće sekunde upravo tamo htjeli smjestiti. Jedan od onih slow burnera koji se s vremenom prime.
Duet “Sami po zvijezdama” već naslovom asocira na klasične power-balade čvrstog glasa, kao moment introspektivne ekstaze u dijalogu dviju duša u maniri velikih songova Disneyevih animiranih filmova devedesetih. Kako je stilski je oblikovan kroz glasove u stapanju pa razdvajanju u samostalnoj igri, u mom uhu vapi da bude soundtrack jednog takvog filmskog ostvarenja. Kontrast između ženskog glasa Anye G i ToMe funkcionira i melodijski i simbolički: prvi glas nosi čežnju, drugi impuls obećanja dok dramatični naglasci i rezonantne harmonije koketiraju s grandioznim i teatralnim u romantičnom pripovijedanju. Premda je Anya G autorica glazbe i teksta, ovdje bi uvjerljivo ugodniji i čvršći ToMin vokal bolje komplementirala neka druga pjevačica.
Klasična pop balada “Oči” rađena bez markera vremena je numera što može funkcionirati danas, ali i prije i za deset godina pri čemu do potpunog ostvarenja vjerujem da dolazi u živim izvedbama. Već objavljena kao singl, “5” jedan je od onih bangera albuma kojima je pametno s baladama balansiran album: radio-fit par excellence koji nastavlja estetiku “Krive procjene”, ali se u kontekstu pokazuje i kao fina obmana očekivane cjeline: u tom bi djelu uho naviknuto na tipičnu pop strukturu očekivalo filler pred kraj izdanja pa aplaudiram strukturna neočekivanja.
Zanimljivo je da je ToMa u više navrata spominjao Justina Timberlakea kao referencu, a da prvih devet pjesama ne daje nikakvu naznaku tog utjecaja. Tek u zadnjoj trećini albuma, s “Tvoj”, uklizava u pop-R&B kakav je nestao otprilike zajedno s dial-up internetom.
“O mrtvima sve najbolje”, recentni singl provokativnog naslova od narodne poslovične zablude, možda najbolje prenosi jednu od ključnih produkcijskih značajki albuma: dramatične promjene unutar pjesme, slojevite vokalne harmonije, ambijentalne efekte, suptilna iskrivljenja i trenutke u kojima se elektronički i akustični elementi neobično spajaju kako bi pojačali emocionalnu izražajnost pronesenu fleksibilnim glasovnim modulacijama.
Koda kao zaseban završetak glazbenog djela jest u nježnoj posvetnoj „Mama“ prozračnoga zvučnoga krajobraza, da direktno prevedem soundscape pjesme možda najintimnije gdje se autor prisjeća da je nečije dijete, dijete svoje majke uvijek spremne nakon svih emotivnih amplituda sa sobom i osobom u zajedničkom odnosu zagrliti. „Mama, na svemu hvala“ zaključuje album koliko i opjevani razgovor sa samim sobom na što nijedan slušatelj nema imuniteta. Pored svih ranijih balada, ToMa je ovdje najranjiviji.
Lirski “Sudbine i priče nove” nisu projekt izmišljanja tople vode popa, ali imaju jasan kurs: odluke mladog čovjeka u sazrijevanju. Odluka da se dokinu krivi ciklički obrasci, da se prizna vlastite krive procjena, a da se ljubav prestane idealizirati kroz beskonačno davanje bez posljedica u težnji za prihvaćanje. ToMa kantautorski piše jednostavno, ali ne i plitko pa mu žanrovsko-stilski tekstovi funkcioniraju. Uz malo drame nudi osobnu odgovornost. U kontekstu domaćeg gestikulativnog popa Sudbine i priče nove nude tematski raritet: osjećaj da znaš kada stati, što zadržati i što pustiti.
“Sudbine i priče nove” dobra su procjena i u samom slaganju pjesama. Ne postoji očekivano dominantan prvi dio niti energetski podvojen album. Od zbora i naglaska na akustiku, preko tradicijskih instrumenata do elektronike uz stalno fleksibilne i raskošne vokalne dionice album ostaje koherentan i konzistentan, a pritom strukturno dinamičan.
Drugim albumom ToMa izlazi pred auditorij u odijelu skrojenom po mjeri: neskriveno i ponosno ogrnut ukusan balkanski senzibilitet bez vidljivih šavova, ispeglan pop-produkcijom koja mu naglašava liniju. Dizajnerski gledano, riječ je o radu napravljenom prema vlastitoj skici pa svi tekstovi i glazba, osim “Sami po zvijezdama”, nose njegov potpis. I to se napokon jasno čuje.
Mladi pop kantautor je donio odluku koja se na polju domaćega popa često odgađa ili mnogima ni ne dogodi: prestao je biti “dobar izvođač koji podsjeća na nekoga” i počeo zvučati kao autor koji zna kako sa svojim glasom, emocijom i produkcijom. “Sudbine i priče nove” nisu savršen album, ali jesu promišljen i dosljedan iskorak iz sigurnog okvira, s jasno artikuliranom estetikom i produkcijskom kičmom koja čvrsto nosi cijelu priču. Prestaje tražiti legitimitet u tuđim referencama i počinje ga graditi u vlastitom prostoru čime je zanimljiviji kao kantautor i to je razlika između potencijala i karijere koja ima smjer.
