Dok je rasprava o ustašama, četnicima i partizanima, dok je podjela u društvu na njihove i naše, dok god se o ratu koji je bio prije više od 30 godina govori i raspravlja kao da je tek počeo, do tada se i domaći (čitaj: hrvatski) film teško miče od takvih tema i što je najgore od svega, takvi se filmovi najviše i gledaju u kinima. “Svadba”, novi film Igora Šeregija, najgledaniji je domaći film svih vremena u hrvatskim kinima. Gledali smo ga u Cinestaru.
“Svadba” se temelji na ne baš uspješnim hrvatsko-srpskim odnosima koji na kraju ipak postaju uspješni jer, eto, svejedno smo u istim govnima, pa tako moram i započeti ovu recenziju tipičnim usporedbama. Da se naslonim na uvodne rečenice, hrvatski (dugometražni) film doista teško može uspjeti izvan spomenutih okvira (može, ali je rijetkost), dok se srpska filmska produkcija ipak donekle maknula od tih konstantnih ratnih tema i hvalisanja tko je bolji i čiji je veći. Uspješan primjer je “Južni vetar”, za mene najbolji domaći, da ne kažem regionalni film koji je ikada napravljen od raspada velike Jugoslavije. Tu se svakako smjestila i “Parada”. Kod nas su i dalje najbolji filmovi “Kako je počeo rat na mom otoku” i “Maršal”, barem kad je moj ukus u pitanju. I od tih tema se hrvatski film jednostavno ne može maknuti, a kada se i makne filmovi niti imaju gledanost u kinima, niti se kvalitetom mogu mjeriti sa spomenutima. Imamo i mi pozitivnih primjera, ali se godinama treba čekati na nešto takvo. Jesmo li doista mi kao gledatelji toliko opterećeni ustašama, četnicima, partizanima i ratu da nam samo takvi filmovi odgovaraju (uz par iznimaka), bilo da je u pitanju drama, akcija ili komedija? Takvo pitanje se postavlja automatski nakon još jednog filma o Hrvatima i Srbima.
“Svadba” redatelja Igora Šeregija je komedija i njegov drugi dugometražni film (prvi je također bio hit u kinima, “ZG80”), a ima iskustva i u kratkim filmovima (nagrada za “Životinjsko carstvo”) i TV serijama (npr. “Bitange i princeze”). Film prati dvije obitelji, hrvatsku i sprsku, čija se djeca, hrvatska kćer i sprski sin, upoznaju u Londonu, zaljubljuju i očekuju dijete. Naravno, svojim konzervativnim roditeljima i babama trebaju javiti za ovu novost, a ne bi politički obojan Hrvat bio Hrvat, odnosno politički obojan Srbin bio Srbin, da u svemu ne vidi određenu korist u trenucima kada su i jedni i drugi blizu bankrota. Takav interes je za početak jedina stvar u kojoj su složni, iako se odnosi produbljuju nakon djevojačke i momačke večeri. Najbolje opisuje tekst jedne pjesme grupe Bang Bang – “kakav je bio tulum, dobro da ne lajemo”. Naravno, kada su u pitanju tipične konzervativne obitelji, onda se u sve miješaju i politika i crkva, ali sve na kraju završi sa sretnim krajem, ljubav pobjeđuje sva zla ovoga svijeta pa i ono najgore, da ti je zet Srbin, odnosno snaja Hrvatica i obratno.
Glumačka postava je kombinacija novih i starih snaga, a pri tome moram istaknuti da stara garda ipak spašava stvar, pogotovo ona iz Srbije, Dragan Bjelogrlić, Vesna Trivalić i Seka Sablić, a čak su i njihova mlada/mlađa imena bila izvrsna, prije svega Anđelka Stević Žugić i Denis Murić. Mladi bračni par glume Nika Grbelja (izvrsna u filmu “Hotel Pula”, 2023.) i Marko Grabež (inače frontmen grupe KoiKoi), ali u ovom filmu mi nisu nešto posebno legli. Čak mi je Nika bila za mrvicu bolja od Marka. Od hrvatskih glumaca najviše bih izdvojio Renea Bitorajca koji je uvijek bio i ostao jedina sigurna opcija ako želite raditi neki film, a da to bude zanimljivo. Šteta što uloge katoličkog svećenika (Dejan Aćimović) i vladike, odnosno episkopa (Žika Todorović), jer su oni samo kao pojave zanimljivi, a kamoli kao glumci. Ono što zaista treba pohvaliti jest činjenicu da je tema pogođena, ovo jest tipična balkanska ljubavna priča. Zbog druge vjeroispovijesti ili nacionalnosti, pogotovo u ratnim i post-ratnim godinama i ponajviše u nekim ruralnim, konzervativnijim krajevima, do brakova se nije moglo ni doći ili su rijetki uspijevali, a da ne govorim koliko veza je raskinuto onoga trenutka kada se roditeljima priopćila nacionalnost “sporne” osobe.
A humor? Često je prvoloptaški, ali često ćete se i nasmijati jer ćete se ili prepoznati u svemu ili ćete prepoznati nekoga bližnjega. Da, film jest zabavan, ali ne do te mjere da ovo proglasim nekim najboljim domaćim (hrvatsko-srpska produkcija) filmom ove ili nekih prijašnjih godina, da ne idem toliko daleko i spominjem desetljeća. Što se tiče uspješnosti filma u kinima, tu se nema što za dodati, osim da kina danas pune i Marvelovi ili DC-ovi užasni spektakli i filmovi katastrofe, a ne kvalitetni filmovi. Ne kažem da neki od spomenutih nisu kvalitetni, ali znate na što mislim. Hoću reći, više se piše o gledanosti, nego doista o kvaliteti samoga filma.
Postoji enormno puno tema u Hrvatskoj kojima se možemo pozabaviti, uzmimo samo politiku i njezine afere, mafiju, neke povijesne ličnosti, istaknute događaje, uspjehe ili neuspjehe, da ne govorim o nekim još neotkrivenim životnim pričama – popis je doista dug. No, dobili smo još jednu tipičnu domaću komediju s ne baš neočekivanim ishodom. Bolje (izgleda) ne može. Ako gledamo cjelokupni dojam, ocjena ipak ne može biti veća od osrednje.
