Miles Kane ima sve što volim, melodiju, distorziju, u njegovim pjesmama čujemo zvuk sedamdesetih, osamdesetih, devedesetih godina, čujemo Marka Bolana ali čujemo i disco ritmove i na kraju rekli bismo da je njegova glazba bućkuriš svega i svačega, ali i nije baš tako.
Ovaj četrdesetogodišnji engleski kantautor kojega pamtimo još od prije dvadesetak godina kada je radio s bendom The Rascals, a kasnije pogotovo kada je s Alex Turnerom bio u vrlo ‘vidljivom’ bendu The Last Shadow Puppets koji se nažalost tek povremeno oglasi, kroz svoju glazbu provlači nit koji je upio neke od ponajboljih stvari od gore nabrojanoga i sve to spakirao u jedan osoban i vrlo pitki izričaj. Prvi put je nastupio u Zagrebu i Hrvatskoj i predstavio se ipak možemo reći u jednom dobrom svjetlu, iako je na kraju ostao mali žal jer je sve to moglo biti i na jednoj malo višoj razini. Naime, osobno mi je nastup bio vrlo dobar, ali bend je bio na pozornici tek nešto više od sat vremena, a to je i meni, ali i dobrom dijelu publike bilo za nijansu prekratko, pa je ista ta publika nakon što se bend povukao i s razglasa nas zapuhnuo Frank Sinatrin “My Way” inzistirajući na bisu ipak uspjela dozvati bend za još jednu dodatnu pjesmu i na kraju se cijeli koncert ‘razvukao’ na nekih sedamdeset pet minuta. Nisam baš od onih koji će sa štopericom mjeriti vrijeme, ali ako je nešto dobro onda bih volio i da što duže traje.
Nema se što prigovoriti nastupu, intenzitet je od početka do kraja bio na visokoj razini, imali smo oko sredine jedan mali ali zanimljiv lagani dio od tri stvari, a sve ostalo je bilo vrlo žestoko. Miles Kane je u Zagreb došao prvi put predstaviti svoj rad, naravno naglasak je bio na zadnjem (vrlo dobrom) albumu “Sunlight In The Shadows“ s kojega je odsvirana većina pjesama, a ostatak je bio jedan dobar best of presjek karijere. Otvorili su žestoko sa “Sing a Song to Love“ s novog albuma na koju se bez prekida nadovezala moćna bolanovska “Electric Power“. Osim Milesa tu su još dvojica gitarista koje kao da je netko teleportirao iz nekog glam rock benda sredine sedamdesetih godina, zatim basist i moćna bubnjarka. Tri gitare u samom startu jamče da će zvuk biti bogat, a tako je naravno i bilo.
Nekoliko je bilo peakova ovoga koncerta, a tu bi prije svega osim samog početka spomenuo “Inhaler“ na koju se odmah naslonila naslovna stvar zadnjeg albuma, zatim od publike lijepo prihvaćenog smirenja s “Colour Of The Trap“ i “My Love“, dok su za kraj ostavljene poslastice poput “Coup De Grace“ čiji moćni disco bas groove na tragu Arcade Fire/Arctic Monkeys stila vodi pjesmu i na kraju je odvede u jedan psihodelični krešendo, te hitova “Never Taking Me Alive“, pa pogotovo “Don’t Forget Who You Are“ i “Come Closer“.
Za sam kraj i ipak izmoljeni bis, a dobili smo prigodnu Iggy Popovu “Lust For Life“, jedan cover koji izvode na ovoj turneji, a koji je možda i najpoznatiji kao pjesma iz filma “Trainspotting” koji ove godine slavi trideset godina od izlaska.
Kako rekoh, dobar je ovo bio koncert koji je nažalost ipak trajao malo prekratko, ne samo meni nego i većem dijelu publike, iako, sutra je bio radni dan, sve je počelo ranije nego što inače počinje, ali eto, ako treba naći neku manu ja sam je našao u ovome, a to je u svakom slučaju bolje nego da je problem bio u glazbenom dijelu.
A za sam kraj da ne bi bilo da nije bilo – irski bend Basht je nastupio kao predrupa, u vrijeme kada se publika još uvijek ne pojavljuje, a ovaj puta moram reći da su pogriješili. Šteta što su propustili ovaj bend koji je u pola sata svog nastupa pokazao dosta i dizao je tenziju što se bližio kraj, a kraj je bio uistinu jako dobar. Svakako zaslužuju da ih ponovno vidimo i možda ponovno na neki način otkrijemo još jedan novi mladi irski bend kao što smo recimo otkrili Fontaines D.C. koji su nam postali redovni gosti.
Sve u svemu bilo je vrlo dobro, za trunku prekratko, jer ipak sam poslije koncerta morao četiri sata čekati na bus za doma što se ne događa baš često, a dom je udaljen dvjesto kilometara.
Foto: ZG_crnjak