Prošlo je više od 10 godina od prvog susreta zagrebačke publike s Marcom Almondom, ovaj put u Tvornici kulture, s nešto drugačijom postavom, ali i drugačije pripremljenim koncertom.
Nije tu bilo gudača ili puhača, 8 ljudi je na stageu, uključujući muški i ženski prateći vokal, a aranžmani su prilagođeni ovakvom formatu s puno većim naglaskom na zvuk gitare nego na elektroniku ili orkestralne dionice. Tvornica puna, ljudi dobro raspoloženi i ubrzo nakon 21h Marc Almond izlazi na pozornicu, praćen glasnim odobravanjem i pljeskom. Nisam prije koncerta niti pokušavao odgonetnuti što bi mogla biti set lista, budući da mu je ovo prvi nastup u 2026. i zanimljivo je da je za početak koncertnih nastupa ove godine odabrao baš Zagreb. Zadnji nastup imao je u prosincu 2025. kao dio projekta “Loveless”, gdje je set lista potpuno drugačija i nema pjesama Soft Cella, a prije toga je nastupio u srpnju 2025. zajedno s Human League na open-air koncertu u Londonu.
Almonda pratim kroz cijelu karijeru i znam da uvijek mijenja stvari na koncertnim nastupima, čak i od nastupa do nastupa, a kad tome prethodi pauza dulja od pola godine, nemoguća je misija pogoditi što će svirati. Ipak, odabrao je isporučiti uglavnom svoje najveće hitove iz karijere izgrađene kao lead vokal u electro-pop duetu Soft Cell i kao priznati solo artist. Krenuo je s miksom hit singlova i stvari s albuma koje nisu objavljene kao singlovi, isporučujući gotovo sa svakog albuma poneku pjesmu. Odmah plesno na početku s „Adored and Explored“ (album „Fantastic Star“), „The Stars We Are“ (s istoimenog albuma), pa onda odlična „A Lover Spurned“ koja pobire prve ekstatične reakcije publike (s albuma „Enchanted“). Zatim idu „Beautiful Brutal Thing“ i „My Hand Over My Heart“ (s albuma „Tenement Symphony“),onda nešto novija „Chaos“ (album „Chaos and a Dancing Star“ iz 2020.), „The Idol“ (s „Fantastic Star“), pa opet nešto malo novije – „Gone With The Wind (Is My Love)“ (s posljednjeg studijskog albuma „I’m Not Anyone“ iz 2024.). Taj dio seta završava sa „Zipped Black Leather Jacket“ (s albuma „The Velvet Trail“).
U svakom slučaju, dobar miks i presjek solo karijere, uz neke dobro poznate hitove, ali i one koje se baš nisu puno vrtjele kod nas. Stvari skinute sa 7 različitih albuma, dobro povezane nastupom, stilom i energijom. I onda kreće „Black Heart“, njegov singl koji datira iz 1982., kad je bio član benda Marc & The Mambas, za mnoge prave fanove jedan od koncertnih favorita, i nakon toga sam znao što slijedi – hit za hitom. Kreće s jedinim solo No.1 hitom u karijeri – „Something’s Gotten Hold of My Heart“ gdje publika pjeva zajedno s Almondom iz sveg glasa, a on joj nesebično dodjeljuje dionice refrena. Nakon toga drugi najveći solo hit u karijeri, predivno izvedene „The Days of Pearly Spencer“ i moj plesni favorit „Tears Run Rings“.
Prebačeno je u višu brzinu i vrijeme je za klasike Soft Cella; u dobro uigranoj varijanti sviraju nam „Bedsitter“, „Torch“ i naravno – „Tainted Love“. Mnogi su očekivali da ovo bude dio bisa, ali Almond uvijek zna iznenaditi. Slijedi solo hit „Jacky“, obrada hita Jacquesa Brela u brzoj, plesnoj verziji i neizbježnim teatralnim nastupom na stageu. Vrijeme je za privođenje koncerta kraju i svira „Say Hello, Wave Goodbye“, jednu od najljepših synth-pop balada 80-ih, iako ne kao dio bisa.
Imam osjećaj da je ovim planirao završiti koncert, osim ako ga publika ne natjera na još, a upravo to se dogodilo. Almond predstavlja bend, posvećuje koncert Daveu Ballu (s kojim je godinama radio u Soft Cellu, a koji nas je napustio 2025.), a onda ide i posveta jednom od svojih idola. Radi se o Marcu Bolanu iz grupe T. Rex zbog kojeg je Almond promijenio i način pisanja svog imena (rođen je kao Mark Almond, ali se preimenovao u Marc) i izvodi odlično prihvaćenu i općepoznatu „Children of the Revolution“. Time koncert završava, ali publika se ne da i traži još.
Almond je u 69.godini života, ali još uvijek je pun energije, konstantno objavljuje nove stvari, u posljednje vrijeme više kao suradnja s drugim izvođačima, a koncertno je očito jako spreman. Vraća se na bis, da bi samo uz pratnju Neala X-a na gitari (pravim imenom Neal Whitmoe, originalni član Sigue Sigue Sputnika koji su kratko bljesnuli u Britaniji u 80-ima) otpjevao prekrasnu, dramatičnu i tužnu „Child Star“. Ovdje je Almond pokazao svoje pjevačko umijeće u punom svjetlu; dramatične pauze, dosezanje visokih tonova (iako je na većini drugih stvari tijekom koncerta to prepuštao pratećim vokalima), zadržavanje daha i pažnje publike.
Za sami kraj večeri, kao rasplesan završetak, isporučuju nam još jedan hit T. Rexa – „Hot Love“ uz koju publika pjeva i pleše i to je šlag na kraju odličnog nastupa, većinom naslonjenog na stvari iz 80-ih i 90-ih, ali i pokazatelj da Almond i tu itekako ima što ponuditi s prilagođenim aranžmanima. Bilo bi lijepo da nam dođe i treći put, ali ne uz pauzu od 10 godina. I baš kako kaže na samom početku pjesme „My Hand Over My Heart“ – heaven is here!
Ovaj nastup bio je zaista pravi raj za sve Almondove obožavatelje u Hrvatskoj i grijeh je bio tako nešto propustiti.
Foto: ZG_crnjak