Sezona Oskara je završila, donijela neke nove rekorde i neočekivane rezultate. Konkurencija je filmova bila prilično jaka, a mi smo ih Music Boxu redom recenzirali. Gotovo sve. Previdjeli smo “Trenutak nestajanja” (“Weapons”) iz kojeg je Amy Madigan osvojila nagradu za najbolju sporednu glumicu. Pa stoga to ispravljamo ovom recenzijom kako ne bi i vama ispod radara prošao jedan od zanimljivijih horor filmova ove godine.
U jednoj od ranijih recenzija osvrnuo sam se na to kako su prošle godine zasjali horori s originalnim scenarijima, a “Trenutak nestajanja” je uz “Grešnike” najviše odjeknuo. Popularnosti je vjerojatno doprinio spretan ples između horor-misterije i komedije. Kad je film tek došao u kina, preporuka za dobnu granicu bila je 12 godina, što ne može biti dobar znak kad je u pitanju horor, pa sam pomislio da je komedija pojela jezivost. Ipak, vrlo brzo su pomakli preporuku na narančasti krug s 15-icom u sredini, a ja sam se uvjerio da “Trenutak nestajanja” itekako ima razloga zvati se hororcem. Komični dio ne sastoji se u intertekstualnim posezanjem parodiji ili trashu, nego osebujnim likovima, bizarnim situacijama te, što je naročito impresivno – radom kamere. Pametnom kontrolom što je u kadru, i gdje se to nalazi u kadru, ista će scena čas biti smiješna, a čas ponovno puna tenzije. Obratite primjerice pozornost na scenu kad Justine zaspe u autu ili odličnu potjeru na kraju filma.
Primaran je ipak element horora, što je očito iz misterioznog početka. Jedne su noći, bez ikakva razloga, sva djeca iz Justininog razreda (Julia Garner), točno u 2:17 izašla iz kuće i otrčala u tamu. Očekivano, Justina se našla pod udarom roditelja, novinara i policije, a posebno je kivan Archer (Josh Brolin) koji je jedan od roditelja kojima je nestao sin. Kad je privremeno udalje s posla, Justina započinje vlastitu istragu, dijelom kako se ne bi predala alkoholu, a dijelom da olakša osjećaj krivnje. U središtu zagonetke je Alex, jedini dječak koji se pojavio u razredu jutro nakon nestanka ostale djece. Justine ubrzo primjećuje da nešto ozbiljno nije u redu s Alexovom kućom. Prozori su oblijepljeni, roditelja nema na vidiku, a jedino se pojavljuje ekscentrična Alexova teta Gladys (Amy Madigan). U moru likova koje možemo lako zamisliti u svakodnevnom životu, Gladys se osobnošću i bojama ističe kao protagonist kakvog animea ili možda kao ostarjela verzija Harley Quinn. Na površini se čini kao luckasta starica, ali kako film odmiče, sve je jasnije da je njena raznobojnost po karakteru sličnija otrovnim životinjama, nego zabavnim veseljacima. Amy Madigan odlično postepeno pruža informacije o liku, dajući jedva primjetne naznake da s njom sve nije u redu, no nikako ne možemo procijeniti u kojem će smjeru to ići. I ako se polovica uspješnosti balansiranja između smiješnoga i strašnoga nalazi u postupcima iza kamere, druga se polovica nalazi u Amy Madigan koja je u stanju jednim pokretom lica preći iz blažene bezazlenosti u prijeteću pojavu. Nisam baš očekivao da će joj ta uloga donijeti Oskara, no izgleda da je impuls filma kombiniran s manjkom drugih jakih konkurentica bio dobitna kombinacija. I ne može se reći da je nezasluženo.
Pored Justine, Archera i Gladys, mnogo je još tu likova: policajac koji je ujedno Justinin ljubavnik, ravnatelj škole, mladi delikvent… Svaki od njih dobije svoj trenutak jer je film koncipiran tako da se stalno izmjenjuju gledišta likova. To je u početku dobro jer su likovi zanimljivi, potenciraju se različite ideje (osjećaji krivnje, nošenje s tugom, pucnjave u školi, policijska brutalnost…), a onda kad čovjek očekuje da će se te teme nekako i razriješiti u velikom vrhuncu, treći čin ne ponudi ništa od toga. Umjesto toga se redatelj Zach Cregger zadovolji solidnim masakrom tako da možemo reći „ovo je bio dobar film“ i tu stati. “Trenutak nestajanja” ima dovoljno privlačnosti da ga se može pogledati i više puta, ali teško da će se izdići u klasike žanra. Za to su ipak ove izmjene gledišta trebale biti više od kontrole ekspozicije zbog naratoloških razloga. Najbolje oličenje zanimljivog detalja koji ne vodi nigdje jest ogromna, plutajuća AR-15 puška koja se pojavi nad kućom u Archerovom snu. Ta je scena potakla rasprave o tome govori li film o pucnjavi u školi, no to je redatelj odbacio objasnivši da mu se takvo oružje jednom ukazalo u vlastitom snu. Prilično simbolično, čini se da Čehovljeva puška nije opalila.
Dakle, pojedinačno film ima mnogo dobrih dijelova, u što se ubraja i ludi završetak, no ti se dijelovi na kraju ne sjedine u homogenu cjelinu. Ali opet, “Trenutak nestajanja” je prije svega zamišljen, i uspješno iznesen kao zabavan film i za to zaslužuje pohvalu. Ako nemate ideje što biste gledali, a ovaj vas je film dosad izbjegao, svakako preporučam da na njega izdvojite jednu večer. Za razliku od horora zamaskiranog u format dnevnika, ovaj će vas barem zabaviti.
