Uz norveški film “Sentimentalna vrijednost” (“Sentimental Value”) koji smo nedavno recenzirali, nominiran kao jedan od deset za najbolji film godine (za Oscara), a da nije anglosaksonskog govora, u konkurenciji je ponovno i ove godine bio jedan brazilski film “The Secret Agent”. Uz prošlogodišnjeg “I’m Still Here” očito su pokrenuli ponovni interes gledatelja i Akademije za brazilske filmove.
Uz prethodno spomenute, zadnji uistinu veliki brazilski film (bez nagrada, doduše) bio je “City of God” (“Cidade de Deus”) iz 2002. koji usput toplo preporučam, iako nije nimalo lagan za gledanje – o siromašnim favelama u Riju de Janeiru, gdje su mladi sretni ako dožive više od 16 godina, jer prikazuje trgovinu droge, kriminal i ubojstva najviše od strane šokantno mladih, djece i tinejdžera. Kao “City of God” i “I’m Still Here” (“Ainda Estou Aqui”) i “The Secret Agent” (“O Agente Secreto”) su bitno drugačiji filmovi međusobno, iako se posljednja dva bave ili su barem smješteni u razdoblje brazilske povijesti nemilosrdne i brutalne vojne diktature 60-ih i 70-ih. Kad pročitate naziv filma, mislite ili očekujete nešto, neku priču o špijunu, no izvrstan redatelj Kleber Mendonça Filho nam servira film pun subverzija, počevši od naziva. Film je pomalo bizaran i sadrži nekoliko grotesknih horor scena, ali je zapravo sporogorući krimić s političkim podtekstom, no nikako nije klasični špijunski triler.
Ima tu korumpiranih industrijalaca, šefova policije, plaćenih ubojica i kojekakvih drugih likova kojima je pretekst da im pogoduje (i čak ih štiti) vlast vojne diktature. S druge strane imamo grupicu likova, uključujući najvruću brazilsku izvoznu robu, glavnog glumca Wagnera Mouru (također nominiranog za Oscara za glavnu ulogu), koji su svaki sa svojom pričom disidenti odnosno “izbjeglice” od nečega ili iz nečega (a o kojima zapravo malo ili ništa ne saznamo, Filho se nije posebno bavio dubinom karakterizacije svih likova) i koji se svi nalaze u gradu Recifeu u “izbjegličkoj” tajnoj kući Done Sebastiane, stare i žilave anarhistice i komunistice (izvrsna Tânia Maria). Glavni lik je bivši univerzitetski istraživač Armando, koji za vrijeme Karnevala putuje svojom starom žutom bubom u Recife, gdje se nalazi sinčić Fernando kojeg čuvaju baka i djed, nakon smrti supruge Fátime.
Film je dug, ali je nekako brzo prošao. Tijekom cijele prve trećine gdje Armando zapravo dolazi u Recife, useljava se u tajnu kuću Done Sebastiane, dobije novi identitet, ime Marcelo, plus posao u uredu za izdavanje osobnih iskaznica sa svrhom da istraži porijeklo svoje majke za koju ne zna ništa drugo osim imena – više je nego očito da se tu rade tajne stvari i da se ljudi sakrivaju od vlasti, ali Filho to prikazuje u iznimno prigušenom tonu, čak imate dojam da i nije takva “frka”. Tek kada Armando/Marcelo počinje pritiskati “drugove” da mu što prije nabave fejk dokumente za njega i sina kako bi pobjegao, očito iz zemlje – gledatelj dobiva dojam hitnosti i smrtne opasnosti.
No, to se sve događa tek nakon što gore spomenuti korumpirani industrijalac Ghirotti, s kojim Armando ima neraščišćene račune, odnosno kojemu su on i Fátima iskazali otvoreno neprijateljstvo nakon što je ovaj ukinuo financiranje njegove znanstvene grupe (a što je zapravo svojevrsno sveučilišno financiranje u obliku Ghirottijeve “nacionalne” tvrtke koja je produžena ruka vlasti) – odnosno kada Ghirotti unajmi par plaćenih ubojica da ubiju Armanda, a preko vlasti ishodi da se Armandu zabrani izlazak iz zemlje.
Redatelj Filho u “The Secret Agentu” prati podrobnije likove koji su primarno bad guys, od dva korumpirana “prašinara” policijske patrole u totalno ludoj uvodnoj sekvenci filma kada Armando u rasklimanoj žutoj bubi dolazi na poluraspalu benzinsku crpku i ugleda nečije mrtvo tijelo kako leži u prašini desetak metara dalje prekriveno kartonom, a koje već danima čeka policiju da se to “riješi”. No, kada patrola uistinu dođe, uopće ih ne zanima mrtvac, već gledaju kako će nešto splesti Armandu kako bi se domogli nečega – novca, cigareta – preko pokvarenog šefa policije Euclidesa, koji nikuda ne ide bez svoja dva sina “revolveraša”, do spomenutog Ghirottija i plaćenih ubojica Bobbija i Augusta. Posljednja dvojica zapravo imaju prilično važnu ulogu sve do kraja filma koji, pak, završava pomalo naglo i zbrzano uz priličan krešendo. Iako malo manjkavo izvedeno, zapravo odlično sjeda nakon svojevrsnog dugog razvitka cijele priče, iako s puno malih događanja, ali sveukupno prijetećeg tempa.
Spomenuta uvodna sekvenca je sjajna, osim što je postavlja stvari jasno odmah na početku filma i tako nastavlja do kraja, niti u jednom trenutku ne postavljajući “The Secret Agent” kao film o revolucionarima ili da ga prikazuje očigledno političkim, no lukavo ostavlja nekoliko inteligentnih loose ends, nerazjašnjenih i nejasnih, ali sugestivnih stvari – na primjer, što se u stvari dogodilo Armandovoj supruzi i zašto je i kako umrla.
Redatelj gura gledatelju tih nekoliko naoko beznačajnih i usputnih detalja i njihova razjašnjenja između redaka, ali na način da na kraju nisi siguran jesi li dobro shvatio, a što sam primijetila u prenekoliko recenzija filma u kojima Ghirottija kritičari uzimaju zdravo za gotovo kao privatnog tvorničara, a Armandovu svađu s njim privatnu stvar bez političkog konteksta, što je posve promašeno. A što opet znači da je redatelj bravurozno napravio film pri kojem trebaš malo i razmišljati.
Casting je sjajan, uz brojne što simpatične, što odbojne likove, Moura uistinu drži film, iako djeluje pomalo smušeno i premalo uplašeno, pa rekavši to nisam posve sigurna da je tom ulogom zaslužio nominaciju za Oscara, ali je svakako dobrodošla promjena. Izvrsna je fotografija i kadriranje, redatelj je baš akcentirajući maksimizirao boje izvrsno rekreiravši 70-e, ali ujedno “uvalio” gledatelju još jednu subverziju – djelovat će vam kao da gledate neki veseli, šareni film.
U filmu se izmjenama scena paralelnih priča, stanja u Brazilu 1977. i prije, u kontrastu s novijim (i/ili sadašnjim) vremenom na suptilan način prikazuje taj prijelaz iz vojne diktature u sadašnje stanje u zemlji koja ipak još uvijek teško diše opterećena starim grijesima i duhovima prošlosti.
