Vjerojatno će se neki od rock antologiji orijentiranih čitatelja iznenaditi zbog činjenice da je 60 godina stari stožerni bend tzv. canterburyjske scene, Soft Machine, snimio čak treći album u ovom tisućljeću koji zajedno s prethodna dva, “Hidden Details” iz 2018. i “Other Doors” iz 2023. čini svojevrsnu trilogiju, jer tvore idealnu cjelinu, što zahtijeva pomniju elaboraciju.
U biti je grupa tijekom tih dugih 60 godina zadržala kontinuitet, uz kraće stanke i u različitim inkarnacijama, ali uvijek na neki način povezana s varijacijama imena Soft Machine. Naime, od osamdesetih pa do danas su djelovali pod raznim nazivima poput Soft Heap, Soft Head, Soft Machine Legacy, Soft Works, Soft Mountain itd. Također zbog golemog broja glazbenika koji su bili dijelom prošlosti, ali i sadašnjosti sastava, u tim je inkarnacijama uvijek bio bar jedan od bivših članova grupe iz njihovog najslavnijeg razdoblja šezdesetih i sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća, a tako je i dan-danas, jer je trenutni gitarist na novom albumu John Etheridge svirao i u jednoj od postava iz sedamdesetih. Uz Etheridgea tu je saksofonist, flautist i pijanist Theo Travis, a njih dvojica su kontinuirani članovi skoro svih inkarnacija iz ovog tisućljeća. Inače, Travis je bio i član grupe Gong na sjajnom povratničkom albumu “Zero to Infinity” iz 2000., autor efektne saksofonske fraze u obarajućoj pjesmi “Magdalene”. Ostala dvojica su basist Fred Thelonious Baker, koji je još na prošlom albumu zamijenio istaknutog člana iz sedamdesetih Roya Babbingtona, te najnoviji član, izraelski bubnjar i udaraljkaš Asaf Sirkis. Na ranija dva spomenuta albuma je svirao najdugovječniji bubnjar Soft Machinea John Marshall, ali se 2022. umirovio. Na žalost nije dugo uživao u mirovini, jer je već 2023. umro. Recentni Soft Machine je nastao iz sastava koji je osnovan početkom tisućljeća pod nazivom Soft Machine Legacy. Kada su 2015. iz imena grupe izbacili frazu Legacy, dobili smo izvorni naziv klasičnog benda te se njihova diskografija nastavlja na, do tada zadnji album “Land of Cockayne” iz 1981. Prema tome, “13” je dakako trinaesti album Soft Machinea, premda računajući sve inkarnacije benda pod raznim nazivima možemo nabrojati kojih skoro tridesetak legalnih izdanja.
Za sada ne znamo hoće li bend u budućnosti objaviti još koji album, no trenutno njihove tri zadnje ploče djeluju kao idealna trilogija. Naime, i “Hidden Details”, i “Other Doors”, i “13” svaki zasebno sadrži trinaest pjesama. Coveri svih triju albuma imaju slične motive, šarene psihodelične crteže osoba s prekrivenim ili izobličenim licima. Glazbeno su na području jazz rock fuzije za razliku od faze ranih sedamdesetih počevši od trećeg pa do sedmog albuma (imenovanih rednim brojevima) kada su bili više jazz, a manje rock combo. To se promijenilo 1975. dolaskom neponovljivog i neprežaljenog gitariste Allana Holdswortha kada bend postaje ogledan primjer britanske jazz rock fuzije, a album koji su tada snimili “Bundles” do dan-danas uz treći ostaje kao ponajbolji u diskografiji benda. No, tada se događa nagli obrat. Bubnjar Tony Williams, proslavljen kao član drugog kvinteta Milesa Davisa i jazz rock pionir nudi Holdsworthu mjesto gitarista u svom bendu. Holdsworth prihvaća ponudu (a što drugo?) i odlazi preko bare, a bend poziva gitaristaa Johna Etheridgea kao zamjenu te zajedno s njime realiziraju isto izvrstan album “Softs”. Upravo Etheridge povezuje staru i novu postavu Soft Machine. Sva tri recentna albuma odaju počast ili osvrt na ranije faze banda i to po dvije po albumu. Na “Hidden Details” bend obrađuje “The Man Who Waved at Trains”, minijaturu pijaniste Mikea Ratledgea s “Bundles” te skraćenu verziju pjesme “Out Bloody Rageous” s trećeg albuma. “Other Doors” sadrži obradu “Penny Hitch” autora, puhača i pijanista Karla Jenkinsa sa sedmog albuma te rani singl “Joy of a Toy” iz 1968. kada je u grupi još bio Kevin Ayers. Ipak, dvije posvete na “Thirteen” su još izravnije. Asat Sirkis je napisao pjesmu “Waltz for Robert” kao očitu posvetu nekadašnjem bubnjaru i pjevaču grup, Robertu Wyattu, jedinom živućem članu prvobitne postave. Štoviše, Sirkis je zamolio Wyatta da u pjesmi nešto otpjeva, ali je on to odbio, jer se glazbeno umirovio. Šteta, jer njegovim odlaskom iz benda 1971. godine Soft Machine nisu u svojoj diskografiji više otpjevali niti jedno slovo. Postali su i ostali isključivo instrumentalni bend.
Zadnja pjesma albuma “Daevid’s Special Cuppa” je posveta Daevidu Allenu, osnivaču grupe. I ne samo to. Naime, Allen, premda je osnivač Soft Machinea, s grupom nije snimio niti jedan službeni album. Kada je provobitna grupa (Allen, Wyatt, Ayers, Ratledge) 1967. otišla na europsku turneju, Allenu, građaninu Australije je istekla viza pa se s grupom nije mogao vratiti u Britaniju. Ostao je u Francuskoj gdje je osnovao Gong, uz Hawkwind jednu od stožernih space rock skupina svih vremena, a ostala trojica su bez Allena snimila prvi album. Kada je Travis početkom dvijetisućitih bio član Gonga, snimio je Allena kako svira jednu glissando frazu na gitari, tehniku koju je često koristio u svojim grupama. Tu glissando frazu je iskoristio tako da ju je ubacio na novi album Soft Machinea, a grupa je na Allenovu gitaru nasnimila ostale instrumente pa se tako danas pokojni Daevid Allen ipak pojavljuje na jednom regularnom izdanju. Ako to nije idealan kraj trilogije, ne znam što se može bolje poželjeti. Eventualno da u studiju organiziraju spiritističku seansu, prizovu duhove Kevina Ayersa, Allana Holdswortha, Mike Ratledgea i ostalih pokojnika banda i snime album.
“Trinaestica” je svakako koherentniji album od dvaju prethodnika neformalne trilogije. “Hidden Detailes” i “Open Doors” su bili opterećeni Travisovim free jazz skladbama koje su, same po sebi vrlo dobre, ali djeluju kao prst u oko melodičnosti i strukturiranosti ostalih pjesama. Na “Trinaestici” je takva samo jedna stvar, petominutna “Seven Hours”, premda ona samo tako zvuči, jer je bend u većini svira unisono pa prema tome pjesma ima zadanu strukturu. Ostalo su čisti jazz rock fusion komadi uz izražene simfo rock utjecaje. Album započinje Sirkisovom “Lemon Poet Song”, lirskom pjesmom pastoralnog prizvuka koju karakterizira ljepota melodije. Tip stvari koju su sedamdesetih usavršili, primjerice Leb i sol u pjesmama poput “Uzvodno od tuge” i “Kumova slama”. Naredna, Travisova “Open Road”, fatalističkog tona, obilježena sviračkom uigranošću cijelog benda, predstavlja još jedan izvrstan prilog tkivu novog uratka Soft Machinea. Ovdje Travis prvi puta na ploči svira puhače, točnije tenor sax, jer je na “Lemon Poet Song” svirao samo Fender Rhodes Piano. Nakon melankolično izvrsne, već spomenute “Waltz For Robert” s dominantnom Travisovom flautom, slijedi središnji dio novog albuma, trinaestominutna “The Longest Night” koja započinje prijetećom frazom što podsjeća na neurotične trenutke King Crimsona, ali se nakon ubitačnog početka dinamika uspori i tijekom trajanja pjesme postupno pojačava do klimaksa da bi se zadnju minutu opet vratio na lirski dio. Međuigra benda koji se suvereno kreće zahtjevnom stvari slojevite ritmičke strukture je dovedena do savršenstva. Sviranje Johna Etheridgea u toj stvari i “Open Road” je još jedan dokaz njegovog gitarističkog genija, jer u njima jednostavno rastura. U navedenim stvarima kao pridruženi glazbenik hammondom barata Pete Whittaker, britanski jazzist koji svira pod otvorenim utjecajem ljudi poput Jimmyja Smitha i Larryja Younga.
Nakon tajnovite, elegične Sirkisove “Disappear” slijede dva jedina Etheridgeova priloga novom albumu, “Green Book” koja je strukturom bliža jazzu, ali je fuzirana gitara pod izravnim rockerskim utjecajem, te “Beledo Balado” što u prijevodu znači prekrasna balada, a to je zapravo i njezin najprimjereniji opis. “Pens to the Foal Mode” je uspjeli primjer skladbe fluidne strukture i kolektivne improvizacije banda, što su svojedobno prakticirali Weather Report na svojim početnim albumima. Nakon dvije vrlo dobre Travisove minijature, slijedi jedini Bakerov doprinos, brutalna i uznemirujuća “Turmoil”, sjajna stvar koja nosi i neke inovacije u već prokušani izraz benda. Nakon opakog gitarskog uvoda, što stilom i zvukom podsjeća na Johna McLaughlina slijedi Travisov solo na tenoru, a Baker taj solo svira na basu unisono uz Travisa. Tada uslijedi neljudski Bakerov solo na bas gitari kakav pokazuje ne samo njegovu sviračku kompetenciju, nego i tonsku otvorenost instrumenta, da bi sve završilo krešendom koji niti u jednom trenutku ne prelazi u anarhiju free jazza. Završna je dirljiva, već spomenuta posveta osnivaču prvobitne postave Soft Machinea, Daevidu Allenu pod nazivom “Daevid’s Special Cuppa”, gdje je iskorištena snimka Allenove gitare. Zahvaljujući toj snimci, nakon 60 godina povijesti grupe Allen se prvi puta pojavljuje na jednom regularnom albumu Soft Machine. Na taj je način zatvoren krug povijesti sastava.
Recentni uradak Soft Machinea je album pun uspomena, reminiscencija i rezimea, pun odavanja počasti ljudima i skladbama iz daleke prošlosti, no u tom traganju za izgubljenim vremenom Soft Machine su uspjeli snimiti impresivan album u trajanju od 65 minuta, s kojega se čak i najblažom selekcijom nema što odbaciti.
