Približavam se Tvornici kulture iz smjera Šubićeve, ali nigdje mrmora koji bi otkrio da za petnaestak minuta treba početi nekakav koncert i to još benda Fun Lovin’ Criminals. Izgleda da je kiša srezala volju za predkoncertno druškanje. Otresam kišobran i ulazim u gotovo praznu dvoranu.
Pokazalo se ipak da nije bilo potrebe za žurbom jer su se Kriminalci na bini pojavili s kojih dvadeset minuta zakašnjenja. Dotad se Tvornica već pristojnije ispunila, iako je i dalje bilo i više nego dovoljno mjesta za disanje. Kad su se svjetla pogasila ljudi su se primaknuli pozornici i pozdravili momke iz New Yorka koji su otpočeli koncert s hitom “The Fun Lovin’ Criminal”. Tu je Brian Leiser, na kojeg je palo breme vodećeg pjevača otkad je Huey Morgan napustio bend, pokazao vrlo spretno žongliranje između više instrumenata: malo usne harmonike, malo trube, malo klavijature. Onda je uslijedila pjesma s novog albuma, „A Matter of Time“, objavljenog prošle godine. To im je prvi svježi materijal od sad već daleke 2010. godine. Te nove stvari nisu loše u smislu da se zvukovno ne sudaraju s ranijim pjesmama. Ali opet, s obzirom na to da izostaje snaga i urbani kontekst kasnih 90-ih i ranih 2000-ih, čini mi se da će ih se lako zaboraviti. U neku ruku, pjesma “1972” (godina rođenja Leisera) potvrđuje da se radi o minulim vremenima, pa se „A Matter of Time“ postavlja kao hommage izgubljenoj estetici. A i kada se pogleda presjek publike, vidi se da taj zvuk nije privukao neku novu, mlađu publiku.
Ali naravno da odličan može biti zvuk koji i nije bezvremenski. Dapače, nekad mu se baš zato i iznova vraćamo. Fun Lovin’ Criminals spajaju rock s hip-hopom, doprinijevši tako valu rap rocka koji je najviše procvjetao na prijelazu stoljeća. Hrapav i ležeran glas Hueya Morgana, kombiniran s funkom i bluesom tvorio je jedan vrlo cool imidž. Taj imidž Kriminalci nasljeduju i do danas. Sva trojica sa sunčanim naočalama, Leiser na klavijaturi i Cortazzi na gitarima u finim odijelima, a Benbini na bubnjevima sa šeširom sa širokim obodom. Gotovo pa čistokrvni talijanski mafijaši. Bez puno kretanja i ludovanja, ali s mnogo šarma i karaktera.
Odsvirali su zatim “Loco” začinjen lijepom solažom te potom bešavno prešli na “King of New York”. Kriminalci su očito bili dobro raspoloženi, a publika nešto manje. Štekalo je malo nadopunjavanje refrena “King of New Yorka”, iako se radi o prilično pjevnoj i relativno poznatoj pjesmi. Zatim jedna lakša stvar, pa opet jača u kojoj je novi gitarist mogao zablistati. Najviše su ipak do publike došle pjesme s prva tri albuma – “Come Find Yourself”, “100% Colombian” i “Loco”. Drugačije nije ni bilo s “Bump”, zabavnom pjesmom klupske disko energije. Par pjesama kasnije svjetla su se zazelenila, a bubnjar najavio pjesmu “Smoke ‘Em” rekavši da ako tko ima trave sada je taj trenutak u večeri da je i zapale. Ne znaju Amerikanci da je pušenje u velikom pogonu zabranjeno, ali bome se do drugog refrena osjetio travnati miris u publici. Kad već imaju blagoslov benda, valjda nikoga nije udaljilo iz dvorane.
Kako i priliči s obzirom na to da je bio petak, Fun Lovin’ Criminals odsvirali su dobro znani “Friday Night”, zatim novu pjesmu, pa još jedan vapaj za prošlim vremenima kroz pjesmu “Take Me Back”. Nakon toga slijedio je “Mi Corazon”, brza i vesela pjesma u kojoj je Leiser ponovno pokazao sposobnost multitaskinga – jedna ruka na trubi, druga na klavijaturi. Glavni dio koncerta zaključili su s “Lovers Rock” te se povukli u zapozorje nakon sata i deset minuta svirke. Publika im naravno nije dala da tako lako odu, pogotovo jer još nisu odsvirali glavni hit.
Nije trebalo dugo da Kriminalci usliše molbe. Sample iz Ratova zvijezda zasvirao je pri povratku glazbenika, a onda još jedan sample, onaj iz Tarantinova Paklena šunda koji je neodvojiv od njihove najpoznatije pjesme, “Scooby Snacks”. Publika je velikim pljeskom i uzvicima pozdravila i “Love Unlimited”, posvetu Barryju Whiteu. Za konačan rastanak Fun Lovin’ Criminals su izveli “Big Night Out” i tako sa stilom dobacili do sat i pol odlične svirke.
Bila je to zabavna večer s mnogo dobrih pjesama koje su nas poput vremenske kapsule prebacile tridesetak godina u prošlost. Ali nisu samo pjesme zaslužne za to, nego i Kriminalci koji energijom i opuštenim humorom i dalje utjelovljuju bit tih pjesama. Jer glazba je puno više od samo tehničke izvedbe. A kad smo već kod tehničke izvedbe, ozvučenje definitivno nije bilo najbolje, pa instrumenti nisu zvučali dovoljno oštro, a i riječi su katkad bile nerazgovijetne. Ipak, uzevši u obzir da je sve ostalo dobro štimalo, to nije previše utjecalo na ukupni dojam koncerta.
Foto: ZG_crnjak