Pocket palma je u gotovo deset godina postojanja oblijepljena etiketama retro-fetišizma, ali potpisna estetika dvojca nikada nije bila samo stilska vježba pa ni bijeg u sigurnost već odsanjanog koliko način da se iz prošlosti izvuče emocionalni dokaz kako je drukčiji, nježniji i prohodniji život još uvijek moguć. Četvrti album “Dan” odbacio je tako sva očekivanja i zamiješao temelje benda osigurane budućnosti.
Već odavno sam čitao kolektivni istraživački rad Counteracting Loneliness: On the Restorative Function of Nostalgia koji nostalgiju tumači kao emocionalni mehanizam protiv društvene otuđenosti. U vremenu najintenzivnije ekranske povezanosti (ili posredovane otuđenosti?), ona postaje fantazija o svijetu prije stalne vidljivosti, algoritama i smartphonea: taktilnijem, društvenijem, emocionalno čitkijem. Klupska kultura, moda po principu uradi-sam, arkade, MTV, gramofonske ploče i videokasete danas su često artefakti iz druge ruke i baš zato djeluju kao obećanje izgubljene bliskosti. Ta neproživljena prošlost pojednostavljuje se u iskoristivu fantaziju i upravo je to tinta potpisa pocket palme od prvijenca do četvrtog albuma “Dan”. Nostalgija je bila vremenski određena prišivka. Danas se nostalgija dvojca Anje Pape i Luke Vidovića kao tekstopisaca i producenata očituje u čežnji za mogućnostima, a njih smještaju u zvuk prošlosti kada smo bili bliskiji.
Rijetki su slučaji kada bendovi progresivno doista rastu kroz albume. Česta je boljka sviju nas držati se onoga u čemu smo bili najuspješniji, ali pocket palma ne igra ziheraški. Kao što nisu ni kada su iz Side Projecta oštro zaokrenuli u synthwave koji je neplanirano stvorio sasvim novi bend sa sada generacijski i regionalno relevantnim statusom, a i estetikom. Ako su na eponimnom prvijencu “pocket palma” izmišljali svoj svijet, na “Atomima” su ga armirali. Već na tjeskobnijem “III” miču se od pretpostavljene estetike i zvuka kada detoniraju idealan život neonske izmaglice i dopuštaju proći kroz tamu. Na četvrtom “Danu” nakon tame ponovno kroče prema svjetlu životnih istina, ali ovoga puta bez imalo naivnosti.
Pri drugom slušanju albuma štrecnula me analogija s televizijskim serijama u potrazi za što boljim ključem čitanja novog albuma pocketića jer, iako očigledno funkcionira kao nova cjelina, “Dan” je puno razumljiviji kada smo svjesni ‘radnje’ prethodnika albuma “III”: mračnijeg, destruktivnijeg i iskustveno traumatičnijeg bendovskog izraza. U dosljednoj emocionalnoj atmosferi ljubav je tretirana istovremeno kao identitet i teret, ali ne iz očekivane pozicije prema nekome drugome koliko kao način samospoznaje. Naravno, u krivnji je uvijek kontura samokritike pa naši izmjenični pjesnički subjekti često u stihovima preuzimaju odgovornost, premda nekad taj isti čin nije jasan pokazatelj zrelosti ili pak samokažnjavanja. Ne čudi stoga da je česta metafora „kuće“ beton ovog izdanja: nastojanje pronalaska, a možda i izgradnje stabilnoga duhovnoga doma.
Da je ovo “nova sezona” čut ćemo to u idejama prelaska iz zime u “prvi dan proljeća”, “svježeg zraka”, pogleda na zore, brodove, more i lungomare, sugestije da se prodisalo i pokrenulo, iako postoji kontolirana svijest o “teretu”, “lomu”, “kući koja se raspada”, “tišini” i “olovu”. Duševni pritisci životna su konstanta, ali važno je prodisati, a to se čujno dogodilo na “Danu”. Lirski motivi od ranije sada imaju drukčiju motivaciju i više ne sugeriraju odsutnost.
Synthevi se na “Danu” pomiču iz osamdesetih u devedesete, ako se već mora kronološki pozicionirati zvučni krajolik albuma i daju distorziranim gitarama da se protegnu u svježem danjem svjetlu, od nježne uvodne „Boli me“ do najburnijeg zaključnog „Srama“. Album je vodenasto ušće ambijentalne elektronike i pop-skladateljskog umijeća: mekani sintesajzerski slojevi zamućenih obrisa, efekti nalik mjehurićima ili sonaru, naglašeni niski tonovi te mnogo prostranog reverba oko glasova ili melodija ukusno prizivaju zvuk Williama Orbita kasnih devedesetih. Zato mogu zamisliti „Lungomare“, pjesmu koja će nesumnjivo biti sinonim za ovaj album, osobno omiljenu stvar u dosadašnjem katalogu pocket palme „Do kraja dana“, „Struju“ ili najavni singl „Beskonačan dan“ kao dio soundtracka za “Žal “(“Beach”, 2000.). Ritmovi posve će odgovarati klupskim izvedbama, radiju usred autoputa do, naravno, obale, slušanju u eteričnim poslijepodnevima na kauču dok na plafonu mislima režiraš fabule, ali površina zvuka ostaje treperava i lebdeća. It’s fucking fluid! Ujednačena tonska dosljednost, iako se u priču upliću i natruhe Britpopa i post punka, i razliveni zvučni efekti sve se više sidre drugom polovicom albuma. Pocket palma se transformirala nakon tjeskobe “III” i zanosa prva dva albuma. Da bismo ga potpuno razumjeli, ne škodi krenuti otpočetka diskografije.
Ono što je nepromjenjivo jest kompatibilnost kontrasta boja glasova Anjina svilenkasta, prozračna i gotovo paučinasto vilenjačka glasa kao zvuka kakve bajkovite jeke i mračnije tonirane boje Lukina grlena vokala. Ništa od ove evolucije nije garancija da će ga publika pjevati kao prethodnike, ali energetski, produkcijski i tematski dvojac je nadmašio dosadašnja izdanja, možda neposredno uzrokovano i vlastitim radom na brojnim tuđim glazbenim projektima.
U kolopletu dodvoravačke manije kritike oduševljene svakakvim polutanskim izdanjima na sceni, sa sigurnošću slušam “Dan” bez preskakanja i s potrebom za vraćanjem izvrsno gradiranoj tracklisti koja ovdje s lakoćom osvaja desetku. A ovo tek je prva polovica “Dana”.
Album “Dan” benda pocket palma dostupan je na svim digitalnim servisima od 22. svibnja.
