Postoje koncerti koji se pamte po produkciji, postoje koncerti koji se pamte po set-listi, a postoje i oni koji se pamte po osjećaju da se vrijeme nakratko prestalo ponašati kao vrijeme. Upravo takva bila je prva od dvije zagrebačke večeri Bajage i Instruktora u Tvornici kulture.
Samo dvije ulice od legendarnog Kulušića, mjesta gdje su Bajaga i Instruktori 1984. godine prvi put stali pred zagrebačku publiku, bend je otvorio koncert pjesmom „S druge strane jastuka“, stvarajući trenutnu vezu između osamdesetih i 2026. godine. Uslijedili su „Lolita“, „Berlin“, „Marlena“ i niz klasika koji su pokazali da neke pjesme ne stare, nego jednostavno skupljaju nove generacije publike. Već kod „Godine prolaze“ bilo je jasno da publika nije došla samo slušati. Dvorana je pjevala gotovo svaku riječ, a euforija se nastavila kroz „Od bižuterije do ćilibara“, „Kad hodaš“ i „Lepu Janju ribarevu kći“. Posebno emotivan trenutak su decentno ubrizgali kada je u međuprostoru između “Janje” i “Vrhova prstiju” Žika Milenković spomenuo frazu „Život u ritmu muzike za ples“, koja je bila suptilni hommage Juri Stubliću, Massimu i zagrebačkoj sceni osamdesetih.
Instruktori već godinama imaju uigranu koncertnu formulu koja uspješno balansira između nostalgije i autentične energije. Žika ostaje vezivno tkivo između benda i publike, dok Bajaga, naizgled nenametljiv, budno prati svaku reakciju i vješto je pretvara u dio nastupa. Jedan od vrhunaca večeri dogodio se kada je Žika ponovno izveo svoj već kultni performans. Nakon što je na pozornicu izašao u prepoznatljivoj žutoj majici, usred pjesme ” Život je nekad siv, nekad žut” ju je skinuo i pokazao majicu „I ♥ ZG“, što je izazvalo salve oduševljenja i jedan od najglasnijih trenutaka večeri. Publika je posebno eksplodirala na „Plavom safiru“, „Ti se ljubiš na tako dobar način“ i nezaobilaznim „Mojim drugovima“, dok su „Zažmuri“, „Što ne može nitko možeš ti“ i veličanstvena „Tišina“ donijele emotivni završetak regularnog dijela koncerta.
Na bisu su Bajaga i Saša Lokner najprije sami izašli na pozornicu i izveli „Večeras samo nemoj da me ne voliš“, a potom su im se pridružili i ostali Instruktori za završnu „Tamaru“, koja je Tvornicu ispratila u laganom blues ritmu. Usput je publika stigla čestitati i rođendan Saši Lokneru, koji ga je taj dan slavio, pa su ovacije bile dodatno glasnije nego inače.
Ako je prošlogodišnji koncert na Jarunu pokazao da Bajaga još uvijek pripada velikim pozornicama, zagrebačka večer u Tvornici pokazala je i da je bend trenutno u vrlo dobroj formi. Glas sigurniji, energija jača, a publika jednako odana kao prije četiri desetljeća. Dobra vijest? Ovo nije bio kraj. Jer večer kasnije uslijedio je i drugi koncert u Tvornici kulture. Tako da tko god je želio provjeriti kako zvuči kolektivno pjevanje nekoliko generacija na jednom mjestu, iskusiti spiralu vremena i za tren pustiti da godine prođu nervoznim korakom, mogao je otići na “reprizu”. Neke glazbene institucije najbolje je doživjeti uživo.
Piše: Martina Matejaš
Foto: Deyan Dominionart