Ovo nije bilo obično romantično putovanje, već strateški planirana rock misija. Dok su se pakirale stvari za put u susjednu Sloveniju u džepove su se – sasvim opravdano i s debelim razlogom – gurale tablete Brufena i vrećice magnezija. Priprema za oporavak od upale mišića počela je i prije nego što je ključ okrenuo bravu automobila, jer kad ideš na ovakav koncert, točno znaš kakav te masakr čeka. Dobro, barem sam ja znala. Moj plan je bio jasan i beskompromisan: odvesti ljubav svog života preko granice i konačno ga krstiti onime što s ponosom zovem “Pravom Muzikom”!
Meta je bila kultno Kino Šiška u Ljubljani, a povod povijesni. Moj apsolutno omiljeni bend, nezaustavljivi britanski rock vizionari Don Broco, konačno su odlučili skrenuti s utabanih ruta i zakoračiti u njima očigledno još neistražene regionalne prostore. Čim su objavili da dolaze u Šišku, znala sam da se to nikako ne propušta. Don Broco je jednostavno nemoguće ugurati u ladice i opisati klasičnim glazbenim terminima – oni su neopisiva rupa u zakonu moderne rock scene. Njihov specifičan alter-rock zvuk, žestoki riffovi prožeti bolesno zaraznim pop i elektro elementima, te karizma koja pršti sa svih strana, stvari su koje se ne mogu u potpunosti doživjeti preko slušalica, te smatram da ne postoje prave riječi kojima bih dovoljno mogla objasniti njihovu genijalnost. To je bend koji se jednostavno mora čuti, vidjeti i proživjeti uživo.
Čim je službeno objavljeno tko drži poziciju predgrupe, znala sam da nas čeka jedan od najboljih nastupa ikad. I apsolutno se nisam prevarila. Brokići osim što sami stvaraju vanserijsku glazbu, bome imaju i nevjerojatno uho za odabir bendova koji im otvaraju večer. Bila sam u životu na previše koncerata i nagledala se svega – većinu velikih bendova, budimo realni, uopće nije briga tko im otvara show i tko uvodi publiku u cijelu priču. Ali Don Broco ne prepušta stvari slučaju. Iskreno, dok sam ulazila u dvoranu, u glavi mi je bila samo jedna misao: “Okej, imam sat vremena da sačuvam vrat, lagano se zagrijem i pripremim za glavni čin.” Kako sam se samo prevarila. Znate onaj poznati meme “Never let them know your next move”? E, pa to je najkraći i najtočniji opis onoga što su izveli Slay Squad. Za one koji tek trebaju otkriti ovo ludilo, riječ je o bendu koji brutalno spaja hardcore, rap i heavy metal elemente u zvučni zid koji vas momentalno zakuca za pod.
Njihov nastup bio je definicija apsolutno najdivlje energije koju možete zamisliti, ali upakirane u nevjerojatno čiste, tehnički savršene riffove. I onda se dogodio TAJ trenutak. Izletio je najčišći, najsavršeniji i najbrutalniji “BLEGH” kojeg sam čula u cijelom svom životu! U toj sekundi, dok mi je adrenalin kolao venama, doslovno sam pomislila: “Okej, to je to, danas ovdje umirem i baš me briga.”
Cijelu situaciju s preživljavanjem dodatno je začinio i sam prostor, tj. pod. Svatko tko je ikad bio tamo zna da je posložen u obliku jako niskih, ali širokih stepenica. Brutalni moshevi su se, bez sekunde stajanja, otvarali od samog početka pa sve do kraja cijele večeri. I da se ne lažemo, padalo se i razbijalo na sve strane! Ekipa je gubila tlo pod nogama, ali u tome i jest ljepota ove scene – u sekundi kad bi netko dotaknuo pod, ekipa bi ga u trenu zajedničkim snagama podigla, potapšala po leđima i sve je bilo apsolutno u redu. Ponesen tom bolesnom, ali nevjerojatno solidarnom energijom i moj se dragi odlučio po prvi put okušati u pravom pravcatom metal moshu i nikad ga nisam vidjela sretnijeg! Slay Squad su doslovno iscijedili i zadnju kap znoja iz dvorane, ostavljajući nas potpuno bez teksta i bez zraka, a Don Broco nisu ni zakoračili na stage.
I kucnuo je čas. Gledam ispred sebe i ne vjerujem: dvorana nema ograde, a ja stojim u prvom redu, oči u oči s bendom! Njihov izlazak na pozornicu bio je čista eksplozija. Svaki član benda skakao je kao navijen, od prve sekunde su prštali od sreće i vidjelo se da uživaju u svakom trenutku jednako kao i mi. Setlista je bila složena apsolutno genijalno – išla je u cik-cak ritmu, jedna stara pa jedna nova pjesma, i tako kroz cijelu večer. Naravno, sve sami hitovi. Koliko je to bilo dobro dokazuje činjenica da sam već na drugoj pjesmi, a to je bila brutalna “Pretty”, osjetila da potpuno gubim glas. Ono što izuzetno volim kod njih jest to što im je potpuno nebitno u kolikom prostoru sviraju i koliko je ljudi ispred njih – uvijek će se maksimalno potruditi uključiti publiku u svoj nastup!
Frontmen Rob Damiani je doslovno bio posvuda. Cijeli koncert nije prestao kružiti s jedne strane bine na drugu, non-stop je s nekim iz prvih redova pjevao, pružao ruke i dijelio energiju. I onda se dogodio TRENUTAK VEČERI. Na “Gumshield”, Rob se u tom svom ludilu spustio i praktički se zabio glavom meni u facu! Skupa smo, oči u oči, odvrištali jedan stih. A koji? Iskreno, nemam pojma, pamćenje mi je u tom trenutku zablokiralo od šoka i nevjerice. Nakon tog vrištanja, uslijedio je onaj opaki rokerski high five, a ja sam ostala u potpunom transu. Moj susret s Damianijem i to zajedničko pjevušenje ponovilo se još par puta kroz večer, ali ljudi moji, dečki nikome u dvorani nisu dali mira! Konstantno su nas poticali na ples, na pjevanje, na moshanje, a usput su nam stalno ponavljali da smo potpuno ludi. Mi ludi?? Pa ako je ludilo ono što se događalo u Šiški, onda se nadam da nikada nećemo ozdraviti!
Dok je koncert išao prema kraju, u sebi sam se doslovno molila samo jedno: “odsvirajte nakon ove još barem 16 pjesama!”. Toliko su nevjerojatno dobri da jednostavno ne želiš da ta večer ikada završi. Don Broco nije samo običan koncert, oni su čisto životno iskustvo. A najveći dokaz za to bio je moj dečko. Čovjek koji inače uopće ne sluša ovakvu vrstu glazbe stajao je pored mene i doslovno nije mogao doći sebi od oduševljenja. Krštenje je uspjelo iznad svih očekivanja!
Svoj su premoćni nastup službeno priveli kraju s pjesmom “Hype Man”. Dok su se opraštali s nama toliko su nam se toplo i iskreno zahvaljivali da sam u tom trenutku doslovno imala osjećaj kao da mi ljube čelo. Predivni, nevjerojatno prizemljeni i dragi dečki.
A danas? Danas je, naravno, uslijedila ona brutalna post-koncertna depresija. Jutro provodim tako da histerično listam i vrtim sve one videe koje sam snimila, gledam u ekran i mislim si: “damn, ovo se stvarno desilo”.
Piše/foto: Patricija Flikač