Znači, na znanje svim čitateljima – ovo nije pravi izvještaj s koncerta “supergrupe” A Perfect Circle, ovo je poluizvještaj. Pa zašto objavljujemo poluizvještaj kada nikada nismo i čemu to? “Polu” je zato što je vaša izvjestiteljica bila prisutna ravno na pola koncerta, pa uzmite sve napisano s blagom dozom dubioze, za svaki slučaj.
Dakle ova čudnovata situacija se dogodila slučajno, originalni izvjestitelj nije mogao ići, pa sam uskočila voljno, nakon što sam se naslušala vrlo svježih hvalospjeva o nastupu APC-a “koji su razvalili” na nedavnim koncertima, točnije na festivalu Nova Rock u Austriji, pa rekoh – moram to čuti! Da bi kasnije nakon zagrebačkog koncerta na Šalati od još ljudi saznala koji su svjedočili tim istim koncertima da uopće nisu tako “razvalili” i da su bili najblaže rečeno vrlo dobar prosjek (“tko to voli, bili su jako dobri”). Ki bi da bi, ukusi su različiti, jasno. Ali ono što je važno da ni blizu nema konsenzusa da je A Perfect Circle priredio bombu. Okej, to se od Maynarda (tko ne zna, pjevač Toola), člana The Smashing Pumpkinsa (James Iha) i ostalih u kombinaciji jedan s drugim i ne može očekivati – nije to takva glazba, niti ju prati izvedba. Ono s čim sam imala problem jest da je ovo prije svega bio koncert za die-hard fanove, koji su bez sumnje beskrajno uživali i valjda jedino oni. Slučajno sam na koncertu bila okružena fanovima benda (očito ne die-hard) koji nisu baš bili previše oduševljeni koncertom do tričetvrt APC nastupa, kada sam svojevoljno drugi put u životu ikada, novinarski neprofesionalno, otišla s koncerta koliko su me naživcirali. Ali o tome kasnije.
Krenimo od početka jer je početak bio vjerujem možda i najbolji dio večeri. Support APC-u, odnosno predgrupa je bila Londončanka A.A.Williams s pratećim bendom, koja je izvela mislim polusatni (jer sam zakasnila na početak) set post-rock i post-metal kompozicija sve u jednakoj low-profile dinamici i atmosferi. Najprije mi se učinio izbor A.A.Williams premrtav i premiran za ljetni koncert, ali kako je išla pjesma za pjesmom, iskristalizirala se vrlo prijemčiva glazba prigušenog tempa, nježnih tonova, intimne atmosfere koja je na kraju čak jako dobro sjela u onu masu publike koja se već skupila na Šalati. Po vlastitim riječima, A.A.Williams nikada nije nastupala prije kod nas niti kao predgrupa pred tolikim auditorijem (rekoh, bila je već puna Šalata) i nekoliko se puta vrlo ljupko i simpatično zahvalila što smo tako lijepo primili njeno “hladno englesko srce”. Pun pogodak, iako neobičan izbor.
I sad taman što ne krenu APC, a kad s razglasa grleni američki vokal obavijesti sve prisutne da je strogo zabranjeno korištenje bilo kakvih elektroničkih uređaja, snimanje ovakvo onakvo, jer će uređaji biti oduzeti, Madonnino “stay connected”, bla bla… totalni Tool modus operandi. Mislila sam da je Toolov samo pjevač, ali bogme nije, kao da sam došla na koncert Toolovog grintavog djeteta. Pa je taj grleni američki vokal to sve ponovio još jednom. Pa je APC izašao na binu točno u 21 h, a Maynard sve to ponovio na početku i još par puta tijekom koncerta. Rekoh, “OK, neka su naporni, malo ih i kužim, u redu je to stay connected, trebamo se malo maknut od telefona… samo neka oni razvale”. Koliko su pričali o tome da se maknemo od elektroničkih uređaja toliko su se malo više mogli posvetiti svojoj mlakoj i pogrebnoj izvedbi i dignuti je na neki profesionalniji nivo. Glazbenici su svoje sviranje sjajno odradili, ali kao da im je falio dirigent. Možda precizno, ali bez duha i srca. Kao da slušam pogrebnu povorku.
Svirali su redom: “The Package”, “Disillusioned”, “The Contrarian”, “The Doomed”, “Weak and Powerless”, “Rose” i kako se većina ovih pjesama zovu takva je i bila izvedba, naročito prema pjesmi “Weak and Powerless”. Dvije su mi se stvari počele vrtjeti u glavi: “Lazarus dig yourself!!!” i “Hoće li ovako do kraja?”. Kap koja je skoro prelila času je bilo masakriranje “Imagine” Johna Lennona na način koji je nedostojan jednog, primarno Toolovog člana. Maynard je pjevao unjkavo kao da cijelo vrijeme na nešto pizdi (ergo grintavo dijete). Frajeru, neka si tko si, ali kad si u Toolu barem te članovi drže na visini zadatka. (Primjećujete da stalno spominjem Tool, a nije da ih nešto posebno volim, nisam neki fan). Uspjela sam se zadržati i održati u publici taman dok nisu stvarno dobro izveli “The Outsider” koji je i zvučao moćno i onda su jednostavno nestali s pozornice, ni bu ni mu. Možda die-hard fanovi znaju zašto to i da je to za APC live tipično, ali za nas ostale to je bilo (opet!!) klasično Toolovo preseravanje. Da nisu možda završili s koncertom? Nisu, na platnu se pojavila skica čovjeka koji sjedi u fotelji i čita novine, a sat je odbrojavao 10 minuta unazad. Dakle, pauza. WTF??!! Bit ću brutalna, jel’ se to nekome pripišalo ili pris….? Što možeš za 10 minuta ako ne to ili ako ne čekaš zvanje za bis (koje se NIJE dogodilo) – onda se publiku pristojno obavijesti da na čas prekidaš koncert ili nešto tako. OK sve je to očekivano od Maynarda, zapravo.
Ah da, najvažnije zaboravih spomenuti, A Perfect Circle koji je alternativni, art, progressive post-metal xy bend pušta u toj pauzi bossa novu. Bossa novu!!! Jako volim bossa novu, ali to je isto kao da na Foo Fightersima puštaš tamburicu. Ubije te skroz. Na kraju sam zaključila da na dosadnijem koncertu od svih onih tisuću i pol nikada nisam bila, kao da sam na Thompsonu na Hipodromu gdje nakon 15 minuta nemaš više što slušati. Rekoh, odite vi lijepo v rit, Tool vas pojede za gablec, odoh ja doma.
Tko misli da je bila velika galama od publike taj se vara, možda im se jako čulo onim dolje u parteru, ali se čulo savršeno sve odozgora (zvuk je bio, i kao što sam rekla muziciranje – savršen) i činjenica da se između svake pjesme pljeskalo tek 5-10 sekundi, na pauzi malo duže radi “The Outsider” i nešto malo jače kada se APC ponovo vratio na pozornicu (nakon onih 10 minuta bossa nove). Nisam dočela “Judith” koja je bila zadnja i završna pjesma (od ukupno 4 izvedene nakon pauze) i koliko sam čula ona koja je digla taj koncert, koliko jedna pjesma može dignut mrtvace. Da zaključim, nije do ukusa, meni se svašta sviđa što drugi ne mogu probaviti, ali ovo je bilo za teški minus.
Tko je uživao svaka mu čast, ali neka se malo osvijesti i razmisli: svi oni zaslužuju kao publika daleko bolje, i glazbom i izvedbom. O ponašanju neću jer nisu bili tako grozni kao što neki drugi znaju biti, uključujući (opet) Maynardov matični bend. Toolovo grintavo dijete. Govorila sam.
Foto: ZG_crnjak