„Ah došlo je napokon i to vrijeme“, riječi su to koje su izašle iz mojih usta u trenutku kada sam nogom zakoračio na austrijska, vjetrenjačama okružena polja. Srijeda prijepodne je, vlaga je u zraku ali kiša ne pada, auti s natpisima „Nova“ polako popunjavaju veliki parking, a mene čeka opasna misija osigurati dovoljno veliku parcelu u kampu kako bi delegacija iz Hrvatske bila na okupu.
Nova Rock je napokon tu, a ispred nas su 5 dana kaosa, divljanja, skakanja, pjevanja, dobre atmosfere, kiše, sunca, dobrih koncerata, novih i starih prijateljstava, puno smijeha, neprospavanih noći i uspomena za cijeli život. Kažem 5 dana jer je nulti rezerviran za nošenje stvari preko pola festivalskog prostora, postavljanje šatora i okupljanje ekipe koja se nije vidjela pa skoro od prošle godine. Taj nulti nema glazbeni program, ali za mene osobno označava početak festivala no da ne zamaram s događajima iz kampa i prvih tuluma, idemo mi na prvi glazbeni dan.
Četvrtak 11.6.
Glazbeni program na glavnom (Blue) stageu otvaraju Ego Kill Talent, no moja malenkost se pojavila za vrijeme zabavnih i entuzijastičnih folk rokera Dartagnan. Njemački bend kombinira folk metal s jednostavnijim i catchy refrenima te se odlično snašao kao jedan od uvodnih bendova festivala. Publika je već dobrano bila budna te smo svi bili raspoloženi za ples i skakanje. Nakon vesele svirke dolazi do blage promjene raspoloženja uz Black Veil Brides. Popratio sam par uvodnih pjesama čija je izvedba bila solidna. Inače BVB je bend koji mi nikako nije studijski ležao, ali su mi mišljenje promijenili prije koju godinu kada su u Zagrebu nastupali kao predgrupa Halestormu. Tada su me iznenadili uigranom i čvrstom svirkom te pjesmama koje uživo djeluju čvršće i s jačim stavom, a upravo takvu svirku nastavili su i na Nova Rocku. Nažalost njihov nastup nisam popratio do kraja jer me na Red Bull Stageu čekalo iznenađenje.
Ankor, španjolski metal bend modernog izričaja kombinira dobro poznate metalcore riffove i elektronske elemente što studijski zvuči poprilično uvjerljivo. Uživo su uigrani no ovisno o količini zvučnih efekata, instrumenti u određenim pjesmama znaju pasti u drugi plan. Pohvale idu Jessie Williams koja vješto izmjenjuje scream i one nježnije vokale. Uz još malo igranja i balansiranjem zvuka bend je ovo koje ima velikog potencijala u sve evoluirajućem modernom metalu.
Probleme sa zvukom nisu imali veterani ovoga posla, Mastodon. Iako nas je napustio karizmatični Brent Hinds, dečki iz Matodona uhvatili su se posla i nastavili dalje uz jednako dobre live nastupe. Žestina je tu, moć svih članova na pozornici se osjeti svakim korakom, a novo pojačanje, Nick Johnston, ne izlazi previše u prvi plan, pritom obavlja svoj posao profesionalno i energično. Jedini minus festivala poput Nova Rocka je taj da se često moram oprostiti od jednog izvođača ranije nego bih to htio kako bih prekrižio još jedno ime s mojeg popisa. U ovom slučaju radi se o Tomu Morellu. Virtuoz na gitari koji je obilježio melodije benda Rage Against the Machine, a u kasnije vrijeme dao je svoj prepoznatljivi štih i „Bossu“, ovoga puta došao je u svome solo aranžmanu. Kada kažem solo onda mislim na punokrvni rock bend s njim na čelu. Našlo se tu originalnih stvari, posveta Ozzyju uz „Mr. Crowley“, već spomenuta kolaboracija sa Springsteenom „The Ghost of Tom Joad“ (moj favorit svirke) te neizostavni Rage Against medley uz sve najjače stvari. Svirku je zaključio uz jaku poruku i pjesmu „Power to the People“.
Trčim na Red Bull Stage kako bih uhvatio jednog od favorita cijele postave festivala. We Came As Romans američki je metalcore bend koji mi se vrti na slušalicama zadnje dvije godine, a nikako da ih uhvatim. Dolazak pred najmanji stage pokazao mi je kako nisam jedini lud za njima jer se okupilo već mnoštvo ljudi. Od prvog takta „Bad Luck“ otvara se šutka, leti pivo po zraku te divljanje i dobra atmosfera po kojoj je Nova Rock poznat dolazi do punog izražaja. Njihova glavna karakteristika su energične pjesme pune prijelaza i „brejkova“, a kako znaju složiti i emotivnu pjesmu pokazali su to uz „Lost in the Moment“ (jedna od dvije osobne himne festivala). Svojih 40-ak minuta odradili su eksplozivno, energično i moćno no ipak jedina zamjerka ide na zvuk jer je bas gotovo do kaja pojeo gitare i vokale. Ipak, to nije spriječilo opći kaos uz „Black Hole“ i „Daggers“.
Hvatam prijatelje i ovoga puta opušteno hodam na Red Stage gdje traje nastup totalno drugačijeg karaktera. Kaleo, momci s Islanda svojim blues/rock/country izričajem više pripadaju INmusicu nego ovdje, ali ugodno su me iznenadili zvukom, glasom te pristupom. Ozbiljnom i kvalitetnom svirkom pokazali su kako odvode čovjeka iz jednog nabrijanog stanja u drugo, spokojnije i ljepše mjesto. Inače nisam fan takvih promjena raspoloženja odnosno iz agresivne glazbe preći u onu mirniju, ali Kaleo je taj prijelaz učinio smislenim.
Kaleo je bio zatišje pred nevrijeme jer su se redom na Plavom i Crvenom stageu mijenjali Trivium, Bad Omens i Volbeat. Završnicu programa startao je Trivium uz uigranu metalcore svirku. U zadnjih 5 godina gledao sam ih nekoliko puta i uvijek pruže čvrstu svirku bez ikakvih zamjerki no nikako se ne mogu saživiti s njima (isprike svim fanovima). Setlista im je bila raznolika, pokrivajući sve glavne albume, u pjesmama nije nedostajalo varijacija i raznovrsnosti. Svirka je bila karakteristično kvalitetna i nabrušena no i dalje je nedostajao onaj neki element posebnosti. To je očito moj osobni problem jer je cijela ekipa potvrdila kako su bili odlični te ću i ja staviti potpis na tu izjavu.
Glavni headlineri Red Stagea (a i među najjačim točkama festivala) pripao je modern metal fenomenu Bad Omens. Spomenuo sam kako Ankoru još nedostaje balansa elektronike i metala, a upravo je taj balans postigao Bad Omens. Postepenom evolucijom zvuka kroz albume i uz uvjerljive nastupe probili su se do pozicije gdje su i danas. Uz efektivan light show koji je pratio cijeli nastup su otvorili uz „Spectre“ i „Glass Houses“. Brzo je postalo jasno kako nas čeka audio vizualni spektakl gdje je u prvom planu Noah Sebastian. Njegove impresivne izmjene nježnijih i demonski vokala okosnica je zvuka Bad Omensa i to odlično pogađaju iz pjesme u pjesmu. Naglasak je bio na novijim albumima gdje prevladavaju stvari „mirnijeg“ izričaja (naravno, svaka ima svoj demonski dio i energiju). Osobni favoriti su mi bile one mrvicu žešće stvari „Nowhere to Go“ i uz svoj headbengerski ritam „V.A.N.“. Završetak impresivnog seta ostavili su povratku korijenima uz žestoku „Dethrone“.
Prelazak na Blue Stage otkrio nam je nešto manje impresivan nastup Volbeata. Već sam čuo kako nisu na svojoj razini na otvarajućim koncertima turneje no nadao sam se kako će se ti problemi riješiti. Nažalost, nisu. Svirka je bila tu, solidna setlista također, publika raspoložena, ali vidjelo se da nešto nije u redu. Pjevač Michael djelovao je polu odsutno, a nakon Nova Rocka najavili su kako neće svirati najavljene ljetne festivale te je moguće kako su razlog manjku energije osobni problemi. Ipak „The Devils Bleeding Crown“ je i dalje headbengerska stvar „Shotgun Blues“ plesna, „For Evigt“ pjevna, „Seal The Deal“ borbena, a „A Warriors call“ moćna. Dobra svirka, ali bend ovog kalibra ne može se zadovoljiti tim izrazom.
Hrpa bendova, ugodna iznenađenja i dobra atmosfera zaključili su prvi dan. Idemo na zasluženo pivo, provjeriti koju zabavnu atrakciju i na zasluženi san jer nas sutra čeka još udarniji tempo.
Petak 12. 6.
Ako me četvrtak izmorio jureći između stageva, petak će biti pravi test izdržljivosti. Iako su mi na listi stajali bendovi na Red Bull stageu, nisam se uspio klonirati te su neki odabiri pali teška srca. Bilo kako bilo glazbeni program su otvorili momci rasplesanih kukova poznatiji pod imenom Royal Republic. Odličnu rokersku svirku predvodi brkati i nasmijani Adam Grahn. Predstavio je bend te napomenuo kako bi rado svirao žešći metal, ali u tom slučaju bi se ostali članovi pobunili koji više vole pop i zaradu od glazbe. Naravno, sve je to rečeno uz humor te kao ispriku nešto mekšem zvuku odsvirali su odličnu varijantu „Battery“ Metallice. Iskreno govoreći, pjesme „Getting Along“ i „Rata – Tata“ nisu nimalo pop pjesmuljci već prave rokerske stvari savršene za rasplesati publiku, a prava festivalska ozbiljno-neozbilja stvar „Full Steam Spacemachine“ stavlja osmijeh na sva mamurna lica. Royal Republic je bend čiji bih puni klupski nastup rado volio vidjeti.
A zatim dolazi nešto za što bi 13-godišnji ja skakao od sreće. Bend koji je obilježio dio mog života napokon je na europskom tlu, riječ je o Breaking Benjaminu. Od samog početka uz „I will Not Bow“ transportiran sam u jedno drugo doba i sve pjesme pratim s nostalgijom i osmijehom. „Breath“ i pogotovo „Blow Me Away“ pogodile su točno kako sam i očekivao. Frontmen Benjamin Jackson otvoreno je govorio o svome strahu od aviona te kako je u Europu došao brodom, album „Phobia“ govori upravo o takvim strahvima. Odličnu svirku priveli su kraju uz „Diary“ of Jane“, a mene veseli činjenica kako ću ih opet gledati u Zagrebu za koji tjedan.
Trk na Red Stage prema uvijek zabavnom Skindredu. Engleska reggae metal senzacija svakim svojim nastupom nosi pozitivnu vibru i plesnu atmosferu. Čovjek ne može ostati ravnodušan na dobri i prokleto zarazni karakter frontmena Benjija. Kad on kaže skači, mi skačemo, kada kaže pjevaj, mi pjevamo , a kada kaže da skineš majicu i vrtiš s njom u krug kao helikopter? Naravno da to radiš zajedno s još 20 000 ljudi. Na njih možete doći da nemate pojma o kome se radi i garantirano ćete se zabaviti. A za one koje prate njihovu muziku odsvirali su, između ostalih, „You Got This“, Set Fazers“, „Gimme That Boom“ (najviše rasplesala publiku), „Nobody“, „Kill the Power“. Ako ih već ne možemo imati na svakom festivalu onda svaki festival treba njihovu energiju i pozitivan stav prema svemu. Upravo s tim stavom kako ništa nije problem uputili smo se dalje.
Kratka pauza upotpunjena je uz hvatanje dobre i raznovrsne hrane kao i posjet merch štandu. Usput se tu nađu stari prijatelji, nova poznanstva i neplanirana događanja koja uvijek nekako spontano promijene cijeli raspored događanja. No nije li to upravo čar festivala. Idući bend koji smo uhvatili onako malo iz daljega bio je A Perfect Circle. Dijete svestranog Maynarda James Keegana ima veliku fan bazu te sam očekivao nešto specijalno no dočekala me nekako neinspirativna, mlaka verzija Toola. Vjerujem da su fanovi uživali u preciznoj svirci, ali mene nisu osvojili pogotovo jer ne vidim ništa novo ili nešto što Tool ne radi već kudikamo bolje. Prilika pružena, nije me se dojmilo, uh joj, ajmo vidjet što ima na drugim lokacijama.
Red Stage skrivao je ljepoticu u crvenom točnije Taylor Momsen i njezin The Pretty Reckless. Nemam ništa drugo za reći osim da je ovo bila prava rokerska svirka dobrog i prljavog zvuka. Bend je to koji svoj posao odrađuje besprijekorno i čvrsto, a glavnu riječ drži Taylor kako glasom tako i pokretima. Koristila je stage kao vlastiti tron te svakim pokretom pokazuje kako tamo pripada. Tako valjda i treba biti kada glumica pređe u rokerske vode. Daleko od toga da izgleda isforsirano ili fejk, Taylor je rokerica koja zna što radi. Miks čvršćih i onih nešto karakterno ranjivijih pjesama odlično je sjeo, a zbog „Make Me Wanna Die“, „Going to Hell“, „Heaven Knows“ i „Take Me Down“, odlučio sam propustiti početak Offspringa.
Srećom pa put između dva stagea značajno olakšava press prečica te uspijevam naći dobru poziciju kod već prepunog Blue Stagea. Momci iz The Offspringa već sviraju no nakon prethodne savršene svirke osjetim da nešto nije posloženo kako treba. Miks gitara se gubio, a vokalima je nedostajalo, ako već ne mladenačkog, onda barem pankerskog bunta. Znam da Dexter i Noodle nisu više mladi, ali „Staring at the Sun“ i „The Kids Aren’t Alright“ traže određeni stav i način kako ih treba odsvirati. Zabavno je bilo poslušati pjesme koje smo svi već toliko puta čuli na bezbroj različitih lokacija i prigoda. Nažalost, obradama pun i nešto slabiji srednji dio koncerta uvjerio me da se trebam prebaciti na Red Stage.
Intuicija mi je bila u pravu jer je svoju testosteronom nabijenu svirku započinjao Zakk Wylde i Black Label Society. Kao totalna suprotnost The Offspringu, Zakk nije trošio vrijeme za priču već je ulazio iz pjesme u pjesmu, iz riffa u riff , iz solaže u solažu. Čovjek je surađivao s najvećim imenima metal scene te ga ne zanima ništa drugo neko voditi ljubav s jednom od njegovih brojnih gitara. Da, to kažem jer što im radi nekada graniči s glazbenom pornografijom. Zakk je isto u godinama, ali ga to ne sprječava u benganju i fizički aktivnom načinu sviranja. Zvuk benda bio je motornim uljem masno premazan, a za emotivno sjećanje na Ozzyja odsvirana je „No More Tears“. Svirku su elektrizirajući zatvorili uz „Suicide Messiah“ i „Stillborn“. Zatvorili je malo nategnuta riječ jer je to ukupno trajalo, sa svim svojim solažama, nekih 15-ak minuta, ali Zakk ima dar da svo to pokazivanje vještina ne izgleda naporno i forsirano, solaže imaju melodiju te daje ostalim članovima benda da mu se priključe. Ruku na srce, Zakk može svirati štogod, kakogod i koliko dugo poželi. Hvala na tome i naklanjamo se njemu i njegovoj bradi.
Ako je Zakk utjelovljenje tradicionalnog metal zvuka koji odbija promjenu, Ice Nine Kills promjena je izvana i iznutra. Američki bend kombinira zvuk modernog metala s horor tematikom uz brojne audio dodatke i efekte. Red Stage ovoga puta nije bio samo red po imenu nego se na njemu prolijevala krv, događala ubojstva i otmice, a sve to popraćeno horor glazbom. Ice Nine Kills oživjeli su shock rock i ubacili ga u višu brzinu. Svojim creepy osmijehom, promjenom boje glasa i scenskim nastupom, pjevač Spencer odlično prodaje cijelu priču. Iza njega je uigrani, suptilno kostimirani bend koji ne obraća pozornost na kaos koji se događa između njih dok plesači i glumci izvode live verziju tekstova pjesama. Posebice su se istaknule „The Laugh Track“, „Welcome to Horrorwood“ i „Hip to Be Scared“. Efektno, interesantno i prije svega kvalitetno. Ice Nine Kills se zasluženo našao u ulozi headlinera „krvavog“ stagea.
Prije, za vrijeme i još nakon što je horror show završio, Blue Stage zaposjeli su dark, gothic veterani The Cure. Uhvatio sam par pjesama na samom početku i završnicu uključujući „Burn“ iz filma The Crow“ (zbog filma moja najdraža). Ono što sam čuo zvučalo je kako doliči bendu koji ima 50 godina karijere iza sebe. Posloženi zvuk, instrumenti, nastup bez puno pretjeranih efekata. Oni, glazba i publika stvorili su jednu mračniju atmosferu i završetak drugog dana. Mračniju u svakom pozitivnom smislu odnosno atmosferu koju The Cure širi svijetom već desetljećima., a mi uz taj mrak odlazimo nazad do kampa sretni, umorni i spremni za novi dan.
Uskoro nastavak…
Foto: Vedran Levi