… nastavak osvrta s Nova Rock Festival koji se održao od 11. do 14. lipnja na Pannonia Fields u austrijskom Nickelsdorfu kraj granice s Mađarskom.
Subota 13. 6.
Treći dan festivala donio je prijepodnevni pljusak, ali i nešto lakši raspored. Prethodna dva dana sam debelo premašio svoj dnevni cilj koraka pa opušteniji ritam dobro dođe. To naravno ne znači da dan nije bio krcat nastupima i događajima, samo da nisam toliko trčao s jednog na drugi stage.
Spomenuto nevrijeme nije trajalo dugo niti je narušilo odlično raspoloženje u kampu već imamo još jednu anegdotu za ispričati. Zbog cijele situacije izgubili smo osjećaj o vremenu te sam nažalost propustio nastup Future Palace. Umjesto njih dan sam otvorio uz njemačku ratnu priču u glazbenom obliku poznatiju pod imenom Kanonenfieber. Ubrajaju se u još jedan bend pod maskama čiji identitet ostaje nepoznat, ali maske koje koriste su ratne uniforme iz Prvog svjetskog rata što im je glavna tematika. Iako im se ne vide lica, frontmen Noise svojim pokretima odlično prenosi emocije, snagu i priču koju pjesme sa sobom nose. Ako ih stavljamo pod žanrovske podjele, ušli bi negdje u blackened death metal no koncertnim su nastupom pokazali kako su daleko više od toga. Dovoljno je poslušati „Z-Vor!“, „Der Maulwurf“ ili istovremeno sablasno i moćnu izvedbu “Die Havarie“ kako bi shvatili da iza benda stoje ideja, koncept i vrhunski glazbenici koju tu istu pretvore u moćan nastup. Cijelom spektaklu pridonijela je i scenografija koja nas direktno vodi u nekakav ratni film. Njihov teatralni nastup još bi jače sjeo kao u kasnonoćni termin no i ovako su odradili tešku svirku.
Promjena stagea, promjena žanra i publike. Red Stage bio je rezerviran za finske rokere The Rasmus. Solidna, nešto mekša svirka imala je svoje fanove no nakon raketiranja i skrivanja po rovovima nisam se mogao uživiti u pop rock koji sviraju. Vrhunac nastupa bila je naravno „In she Shadows“ na čijem se refrenu pjevajući pridružila cijela publika.
A zatim je eksplozija energije stigla na Blue stage. Uvijek energični A Day To Remember došli su s jednim ciljem: učiniti sve kako bi cijeli festival bio u pokretu. Poučeni iskustvom udarili su odmah u glavu s „The Downfall of Us All“. I tako je krenuo jedan od najenergičnijih nastupa festivala. Nije bilo trenutka gdje je publika bila mirna, tu se skakalo, pjevalo, grlilo, moshalo, a nije nedostajalo ni crowdsurfera. Dapače, mislim kako je ovo bio nastup s njihovim najvećim brojem. Kako kaosa nikad dosta pokazao je frontmen Jeremy McKinnon kada je zatražio onu ekstremniju varijantu surfanja: jedna osoba stoji na trbuhu druge osobe. Naravno da je bilo nekolicina uspješnih pokušaja te mrvicu više neuspjelih. Zaštitari su imali pune ruke posla jer nastup A Day To Remembera adrenalinsko je iskustvo. Nebitno o albumima i njihovoj glazbenoj evoluciji svaka pjesma izazvala je jaku reakciju pa su se među žešćima našle „Paranoia“, „Miracle“ i „Resentment“. S druge strane kovanice tu su one mekše stvari za vrijeme kojih smo zagrljeni pjevali. Među njima se nalazi i moja osobna druga himna festivala, „All My Friends“. Nebitno koji glazbeni stil trenutno prevladava u glazbi ADTR, njihov nastup pun je dobre energije. Gušt je izgubiti glas s totalnim strancima koji vrlo brzo postanu prijatelji jerkako bend kaže: „All I want is the place to call my own“, a Nova Rock je to za nas postao.
Pivo, hrana, voda i predah bili su potrebni kako bi se puls spustio u na donekle normalnu razinu. Najveću dozu divljanja za danas smo odradili te se sada u opuštenijem stanju možemo prepustiti ostalim bendovima. Prvi na redu od kojih dolazi američki hard rock veterani Alter Bridge. Još jedan bend koji ja obilježio moje tinejdžerske dane i dalje sjaji punim sjajem. Frontmen Myles Kennedy je u vrhunskoj vokalnoj formi te jednako dobro zvuče novije i starije pjesme. Ostatak benda uigran je i profesionalan. Najbolje su sjele i najviše izdvojile „Cry of the Achilles“ i „Metalingus“. Jedina zamjerka (koja se ne može ni nazvati zajerkom) ide jednostavnom scenskom nastupu. Slično kao i prije koju godinu u Zagrebu kada ih je Halestorm kao predgrupa zasjenio, tako u moru zanimljivih festivalskih nastupa ostao je osjećaj nedorečenosti. Sa svirkom je sve valjalo te sam bio prvi koji će izgubiti glas pjevajući „Isolation“ no onaj „wow“ trenutak je nažalost nedostajao.
Nešto duža pauza značila je okupljanje ekipe, posjet štandovima s hranom i obnovit glasnice. Siti i s pivom u ruci zaputili smo se naći najbolje pozicije jer Iron Maiden zaslužuje svaki djelić naše pažnje. Aktualna “Run For Your Lives” turneja fokusira se na najranije razdoblje benda te je poslastica svakog starijeg fana. Neobično i osvježavajuće bilo je čuti početak svirke uz „Murders in the Rue Morgue“ i „Wrathchild“. Kao da smo se kolektivno vratili nekoliko desetljeća unazad i svjedočimo zlatnom razdoblju benda. Tome pridonosi i nešto skromnija (za mejden mjerila) scenografija. Ako sam o drugim bendovima pisao kako su uigrani i posloženi, što onda reći za Iron Maiden. Dečki već godinama sviraju istom ljubavlju i strašću, a Bruce ne odaje nikakve znakove starenja kako vokalno tako i kondicijski. Novi bubnjar Simon Dawson vješto upotpunjuje centralnu poziciju i posao odrađuje vrhunski o svima nam ipak nedostaje onaj zarazni i ludi osmjeh kojega je nosio Nico. Prave poslastice na setlisti bile su „Infinite Dreams“, „Rime of the Ancient Mariner“ i „Seventh Son of a Seventh Son“. Svaka nosi svoje posebne melodije karakter, priču i povijest. U nešto više od dva sata svirke ubačene su stvari koje nisu definirale samo mejdene, već heavy metal kao takav. Kako se bližio kraj tako su odsvirane „Fear of the Dark“ i „Wasted Years“ koja daje optimističnu poruku novim generacijama. Pjesme su to koje ne traže da se na njima divlja već uživa, a većinom mlađa publika na Nova Rocku upravo je to i radila. Okruženi daleko mlađim (aktualnijim) bendovima, Iron Maiden su pokazali što znači 50 godina karijere i zašto i dalje zaslužuju biti headlineri.
Teško je nastupati nakon veterana koji odbijaju ostariti, ali ako netko to može onda je to Sabaton. Švedska metal senzacija donijela je tenk, obilje pirotehnike, prateći zbor i nastup za pamćenje. Iskreno govoreći tokom godina sam ih se nagledao te nakon koncerta u Opatiji mislio sam kako sam vidio sve što mogu ponuditi. Oh, kako sam bio u krivu. Spektakl koji su priredili, kako scenski tako i glazbeni, ulazi među najbolje nastupe cijeloga festivala. Fokus je bio većinom na nešto novijim stvarima koje u ovom aranžmanu djeluju moćnije nego studijski. „Stormtroopers“, „Crossing The Rubicon“ i „I, Emperor“ ugodno su me iznenadile dok je sablasno dobra i otrovna bila „The Attack of the Dead Men“. Uvijek dobro raspoloženi Joakim trčao je na sve strane te ostvario odličan kontakt s publikom koja ga je svakom prilikom tjerala da popije još jedno pivo (noch ein bier). Vatra, vatromet i leteći tenk pojačali su dojam već moćnih „Night Witches“ i „Bismarck“, a za još eksplozivniju završnicu tu su bile „Primo Victoria“ i „To Hell and Back“. Između njih se ugurala „Swedish Pagans“, stvar koju su nekada davno „odbijali“ svirati postala je neizostavni dio setliste. Jedina maleeecna zamjerka je izostanak više pjesama sa starijih albuma (“Carolus Rex” nisu ni pipnuli). No tko uopće broji kada s pozornice na tebe puca tenk.
Eksplozivan završetak trećeg dana ostavio nas je oduševljene i blago umorne, ali Nova Rock je jednom godišnje pa se bacamo na kasnonoćno isprobavanje zabavnih atrakcija koje uključuju disko rolanje, vožnju ferris kotačem, bungee jumping i još nekoliko lunapark vožnji. Zabavan je to dodatak već ionako sadržajem punom festivalu.
Nedjelja 14. 6.
Posljednji dan festivala donio je jednu promjenu. Sabaton je večer prije zatvorio Red Stage te smo ostali „samo“ s Blue i Red Bull pozornicom. Nešto manji broj bendova nije predstavljao problem našem dobro raspoloženom kampu. Dapače, uz opušteniji raspored isprobali smo prostor za roštiljanje unutar prostora kampa. Odlično organizirana ideja gdje se od vas traži samo da donesete meso, sve ostalo pripremi tim dežuran za to područje.
Nakon dobrog ručka zaputili smo se prema krcatom ulazu u festivalski prostor gdje smo čekali duže nego prijašnjih dana te smo nažalost propustili dobar dio svirke P.O.D.-ja. Nema veze, nismo ovdje radi jednog benda i već nas Hollywood Undead diže na noge i ples. Rap rock bend iz Kalifornije doveo je pravi američki duh, humor i interakciju s publikom. Miks glazbenih žanrova odlično se slaže s Nova Rock publikom te smo svi srdačno prihvatili čak i „Sweet Caroline“ obradu. Najglasniji sing-a-long bio je naravno uz „Everywhere I Go“. Zabavan i energičan nastup za dobar početak zadnjega dana.
Slijedi još jedan „blast from my past“. Three Days Grace je bend koji proživljava novu mladost. Nedavnim povratkom originalnog vokala Adama Gontiera dobili su dozu energije te njihove novije turneje prepune su nostalgije. No TDG nije bend koji živi na staroj slavi već uz dva vokala (drugi je Matt Walst, on je nastavio pjevati u bendu nakon što je Adam otišao) energično praše novo poglavlje. Otvorili su snažno uz „Dominate“, publika im se glasno pridružila na „Animal I Have Become“, skakali smo na „Break“, a svih prekida i bolnih trenutaka sjetili smo se uz „I Hate Everything About You“. Dinamika s dva vokala funkcionira odlično te se vidi kako bend uživa u svirci, a kako oni tako i mi. Snažni set zatvorili su uz „Riot“ gdje smo otvorili i wall of death. Nastup me toliko dojmio da sam dva dana kasnije morao na njih u Ljubljanu potvrditi gradivo.
Nakon kratke pauze i osvježenja stiglo je oštrenje zvuka. Britanski metalcore velikani Architects nisu se došli igrati s nostalgijom ili osjećajima. Pristup njihovom nastupu bio je „udri do kraja“. Odlični bubnjevi, moćni prijelazi i vokal koji tu žestinu odvodi na novu razinu samo su dio jakog zvuka. „Doomsday“, „Blackhole“ i posebice „Broken Mirror“ okosnice su žestokog, a istovremeno melodičnog performansa. Glazbena evolucija odvela ih je dalje od čistokrvnog metalcorea te se danas mogu staviti uz rame s Bad Omens (makar su i dalje žešći od njih). To mislim u pozitivnom svijetlu jer Architectsi zvuče zanimljivo, energično i mlado, a vrhunski zaključak svirke i točku na i stavile su „Seeing Red“ i „Animals“.
Ako su Architectsi bili glazbeno žestoki, Papa Roach odnosi pobjedu što se reakcije publike tiče. Iako je već večer zednjeg dana festivala, deliriji koji je nastao na uvodnim „Even If It Kills Me“ i „…To Be Loved“ dao je do znanja kako još nismo spremni ići kući. Papa Roach su me prije 4 godine oduševili energičnom svirkom na istom festivalu, prošle godine u Opatiju sam došao kao njihov fan, a danas sam spreman na kakavgod kaos se stvori ispred mene. Setlista je bila odlično izbalansirana između onih žešćih i lakših pjesama koje te natjeraju na introspektivna pitanja. Jacoby je primjer kako jedan frontmen dirigira bendom i publikom. On je trenutak tu, trenutak tamo, trenutak pjeva s nama, trenutak uživa s bendom, a cijelo vrijeme zrači energijom. Za vrijeme „Braindead“ na pozornicu je izvukao i svoga sina, a sudeći po tome kako se predstavio i njega čeka svijetla glazbena budućnost. Za vrijeme „Between Angels and Insects“ otvorio se najveći wall of death festivala (barem kojega sam vidio), a Nu Metal time machine odveo nas je na putovanje kroz vrijeme i medley glavnih riffova i pjesama koje su definirale ovaj žanr glazbe. Neizostavna „Last Resort“ zaključila je još jedan energičan nastup kojim su zasigurno osvojili nove fanove kao i mene prije 4 godine.
Kada smo kod novih fanova, Bring Me The Horizon je bend koji ih skuplja na najrazličitijim glazbenim festivalima. Metalcore bend koji je davno prerastao granice podžanrova i podjela, postao je ne samo vrijedan headliner Nova Rocka već posebno glazbeno – vizualno iskustvo. Koncert otvara E.V.E., digitalni avatar koji nas vodi kroz i upozoruje na nadolazeći kaos. A vatreni kaos je i bio jer ono što Sabaton nije stigao spaliti to je učinio BMTH. Već na uvodnoj „Darkside“ publika je bila skoro glasnija od benda. Oli Sykes (isto kao i Jacoby) zna što dobar frontmen treba raditi te glasom i pokretima lako osvaja našu pažnju. Ostatak benda nije statično skriven već svi pridonose svojom dozom energije koja se osjeti kroz glazbu, a pojačana je uistinu impresivnim vizualima. Dok sviraju „Mantra“, „Happy Song“ i „Teardrops“ okupljena masa se ne stišava, Oli trči, pada, skače i animira. Ne morate biti fan njihove glazbe kako bi cijenili i uživali u spektaklu koji se odvija pred vama. Vizualni šou nastavio se uz obilje lasera na „Itch For The Cure“ koja otvara divlju „Kingslayer“. Elektrizirajuću energiju osjetim ja i mnoštvo oko mene te kreće circle pit po ne znam koji već put danas. Nešto duže stanke između pjesama (mali minus) popraćene su zanimljivim vizualima i već spomenutom E.V.E. Nakon jedne takve duže stanke Oli izlazi ali ne zauzima središnji dio pozornice već nas upoznaje s fanom, Vladom. Vlad je uzao mikrofon u ruke i dostavio snažnu izvedbu „Antivist“. Nježniju stranu Oli je pokazao na „Follow You“, dok je još jači utisak ostavila „Can You Feel My Heart“. Sve dobre stvari moraju se približiti svome kraju pa kako i koncert BMTH-a tako i cijeli festival. Za sami kraj odsvirana je energična „Throne“ za vrijeme koje smo svi ostavili svoje zadnje atome snage skakajući, pjevajući i uživajući u predivnom iskustvu. Bring Me The Horizon na najbolji način zatvorili su vrhunski festival, a koju minutu kasnije dogodio se tradicionalni vatromet. Mnogi od nas gledali smo zagrljeni, ispunjeni te istovremeno sa srećom i tugom u očima.
Nova Rock me prvo osvojio zanimljivim presjekom bendova no vrlo brzo sam shvatio kako je Nova daleko više od samih koncertnih nastupa. Mladenačka, opuštena i luda atmosfera uz koju zaboraviš na svakodnevne probleme dio je glazbenih festivala. Nisam ju osjetio nigdje jače nego upravo ovdje. Od suludih priča u kampu, čekanja u redu za tuševe, borbe s vjetrom, traženja najbolje hrane, susretanja ljudi na najneočekivanijim mjestima, novih poznanstva do skakanja, divljanja, pjevanja, a sve to praćeno uz tvoje najdraže bendove. Ovaj report tek je djelić sveukupnog iskustva i dojmova, puna slika živi u meni i u vama koji ste bili. Nova Rock je odmor za glavu i dušu, terapija glazbom i mjesto gdje brige nestaju, a nove uspomene nastaju. Vidimo se iduće godine!
Foto: Vedran Levi