Nakon 29 godina Ricky Martin vratio se u Arenu Pula kao da je svemir osobno stisnuo “replay” na najvrući latino hit devedesetih „Maria“ koji je već u prvim minutama bio podsjetnik na zabavnija vremena glazbe, a bome i na godine sviju prisutnih, uključujući samog glavnog lika priče koji će puniti 55 krajem 2026.
Ali kao što kaže Gabrijela s kojom sam nekoliko dana prije pohodio Linkin Park: „u kakav je on kotao mladosti upao?“ 54-godišnji Portorikanac apolonskog tijela, iste energije kao kad je objavio „Cup of Life“, koreografije kao Britney na vrhuncu. Čovjek jest profesionalni pjevač i performer, ali uvjerljivo i iskreno živi (za) pozornicu i pjesmaricu koju htio-ne htio dobrano znaš bez obzira na to slušaš li ga s namjerom ili si samo izložen popularnoj kulturi zadnjih trideset godina kao ja. Naravno, na svjetsku turneju nakon toliko staža ne ide se da to bude fokus na hitovima posljednjih godina nego na davanje „najboljeg od najboljeg“. Iako me par sati prije nastupa začudilo na streamingu vidjeti da su mu od hitova s prijelaza stoljeća slušaniji španjolski naslovi iz zadnjih par godina.
Ako skoro tridesetak pjesama u dva sata treba podijeliti u tematske segmente, najbolje bi ga se opisalo kao brzi latino party uvod, romantično-baladaški srednji blok služi mu za dramaturški predah i fokus samo na vokale, naravno, publici omiljeni dance pop/anglo hitovi i veliko stadionsko finale. Prije zadnjeg bloka spominje cijelu ekipu s pozornice: usviran deveteročlani bend s ubojitom limenom sekcijom da prenese vrelinu latinoameričke strasti i plesnu trupu.
Latino spektakl ne može imati manje od “all-star” plesnog kadra: sedmeročlana trupa osim njega pleše uz Beyoncé, Rihannu, Taylor Swift, Ushera, JLo, Cher, Britney Spears, Sama Smitha, Lanu Del Rey, Cardi B, Mary J. Blige, Jasona Derula i Maroon 5. Osim samog šefa priče, glazbenog direktora, režisera turneje naći ćemo njemu zdesna na ekranskom pijedestalu. Glavni gitarist, David Cabrera, ujedno je Rickyjev glazbeni direktor koji je spektakl, iako ni po čemu revolucionaran, ispolirao za široku globalnu publiku.
Od čovjeka koji je preko 40 godina na pozornici, još od predadolescentskog razdoblja s grupom Menudo, nije ni za očekivati da će ovo biti playback-spektakl bez živog kostura. Na kraju krajeva i kazališna mu je pozornica bila poligon za visokointenzivan kardio s izvanrednim live vokalima bez ikakvih matrica. Ricky je glumio u broadwayjskim naslovima “Evita” i “Jadnici (Les Miserables)” kroz karijeru. Dahtanje u mikrofon zaboravite, a bome i ikakva poigravanja s lip-syncom kojem su i najveće pop-zvijezde sklone. Ricky isporučuje snažno kontrolirani bariton.
Ono što mu najviše želim aplaudirati jest rijetko viđena komunikacija s publikom. Nakon stotina koncerata gdje sam gledao globalna imena, samo šačica će ih stalno biti u dijalogu s publikom, a Ricky je svaki trenutak bez instrumentala posvetio priči, čitanju reakcija lica u borilištu Rimljana, znajući da ljudi žele kruha i igara, a zvučao iskreno, iako je sve to dio velikog koncertnog scenarija. Mogao je hladno to i zaobići pa koncert samo odraditi, ali svatko tko se našao zadnjeg kalendarski proljetnog petka u arkadnoj elipsi išao je doma s osjećajem da ga je osobnije upoznao. Prije osobno najdraže pjesme u njegovom katalogu, „Private Emotion“, malo je obuzdao energiju i zvučnike govorom: „Večer već izgleda čudesno. Hvala vam na energiji, hvala vam na aplauzu, hvala vam na osmijesima, hvala što ste ovdje. A ja sam ovdje već bio. Nije mi prvi put u Hrvatskoj, nije ni prvi put u Puli. Ali večeras upoznajete moju priču iz moje glazbe. Večeras ne nosim maske. Večeras sam potpuno otvoren i želim da i meni i vama doista bude lijepo. Da zaboravite na probleme na poslu, u zemlji i da budete slobodni večeras.“
View this post on Instagram
Poklopilo mu se puno toga s Hrvatskom za nastup, kao i ranija prva tekma Hrvata na Svjetskom prvenstvu u nogometu kada mu kao naručena dolazi „Cup of Life“ za kraj koncerta. Bis otvara naša trobojnica na videozidu i kreću trube za eruptivni pobjednički marš. Slavlje života, glazbe, a i glavnog globalnog sporta i samim time najbolje himne svjetskih nogometnih prvenstava u povijesti, ma što god da rekle neke nove glazbene ankete. „Here we go, ale ale ale! Go, go, go!“ je za ovu publiku imao sentimentalnu glazbenu strelicu, ali i kulturnu kao živa uspomena na legendarni mundijal 1998. – sportska bajka koja se prepričava i danas kada smo prvi put nastupili na prvenstvu i pokazali da smo nogometna velesila. Koliko god da je bio soundtrack 1990-ih, toliko je i soundtrack za stavljanja ove male zemlje na kartu svijeta, a sada je jedna od najtraženijih točaka na njoj! Ale-ale-ale!
Foto: Muhamed Talić