Nakon više nego dobra prva dva dana osamnaestog izdanja INmusic festivala došli smo i do njegova ovogodišnjeg završetka i to vrlo moćnog završetka, mogli bismo reći uz krešendo. Ali možda je najbolje do tog krešenda doći postepeno i predstaviti šta se to sve moglo vidjeti u zadnjem festivalskom danu. A bilo je puno toga zanimljivog.
Svatko tko i ovlaš prati makedonsku (sjeverno) scenu, pogotovo onaj njezin alternativni dio zna da tamo postoji mnoštvo vrlo raznolikih i zanimljivih izvođača, a jedan od novih predstavnika ove scene je i bend Korka koji dolazi iz Kočana, a oni suopet pred nevelikim brojem ljudi otvorili završni festivalski dan. Ovi noiseri svoju su priliku iskoristili i nadam se da će biti prilike da ih pogledamo i u nekom klupskom prostoru. Nakon njih na World stageu svoj uobičajeno odličan set otprašio je jedan od najboljih svjetskih surf bendova LHD, a bez obzira na veliku vrućinu skupio se lijep broj ljudi ispred pozornice. Cure iz nizozemskog benda Nonnui nastavile su na glavnoj pozornici program sa svojim izdistorziranim gitarama i buntovničkim tekstovima, a nakon njih izlaze britanski alternativci iz Brightona, Yonaka, koji su si dali truda pridobiti publiku na svoju stranu, a posebno je to uspijevalo atraktivnoj pjevačici Theresi Jarvis koja se istinski trudila podići atmosferu. Naravno, po starom dobrom običaju u 19 sati otvarao se i Hidden stage u šatoru, a trećeg dana to su učinili mladi bendovi iz Supervala, odnosno izuzetno mlade cure iz pulskog benda Out of Civilization koje su fantastično odradile svoj žestoki set i zaradile ovacije publike.
Omar Dahl na World stageu donio je po običaju smirenje za publiku koja je nešto ranije došla, a lagana glazba uz istočnjačke elemente bila je dobrodošao predah za ono što nas je očekivalo kasnije. Nešto žešći indie post-punk podgoričkog benda Mučin bio je samo uvod u pravu žestinu, a ona se dogodila na Main stageu kada su izašli miljenici IDLES. Osam godina je prošlo od kada sam ih prvi put gledao i od jednog ’malog’ benda koji je iza sebe imao samo odličan prvijenac “Brutalism“ postali su predvodnici i glasnogovornici jedne generacije. Vidjeli smo ih već na festivalu, nadam se da ćemo ih ponovno viđati, a opet su dokazali svoju veličinu, što pjesmama, što porukama. Volim ih jako, najdraže su mi naravno ’stare’ stvari, a publika ih je odlično prihvatila, pogotovo sada već klasike, recimo “Mother”, “Danny Nedelko” i “Rottweiler”.
Pred kraj nastupa pjevač Joe Talbot publici je sugerirao da svakako odu pogledati Dry Cleaning nakon njih i svi oni koji su ga poslušali, a bilo ih je mnogo, nisu požalili. Nakon nekoliko godina od kada su nastupili u šatoru na Hidden stageu i oduševili sve koji su se tamo zatekli ponovno se ovaj odličan londonski bend vraća na festival i oduševljava, ovaj put uz puno veći auditorij. Svakako su Dry Cleaning bili jedan od najboljih, a možda publici najmanje očekivanih imena ovoga izdanja festivala, ali kaže se da iznenađenja dolaze tamo gdje ih ne očekuješ. Upravo takva stvar dogodila se u isto vrijeme večer prije s Jehnny Beth.
Nakon njih na red su došli ’nesretnici’. Prošle godine kao jedan od headlinera festivala najavljeni su Kings of Leon, a trebali su nastupiti i regionalne HC zvijezde, beogradski Neven. Zbog ozljede Caleba Follovila Kings of Leon su morali otkazati nastup, a zbog problema s nestankom struje u šatoru niti Neven nije održao svoj nastup. Pozvani su ove godine i pogodilo se da im nastupi počnu u isto vrijeme na dvije najudaljenije pozornice. Šator Hidden stagea bio je pun kad je počeo vjerojatno najbrutalniji nastup na festivalu uz konstantnu i rijetko viđenu šutku, a Neven predvođen pjevačem Milošem Stefanovićem je razvalio i sebe i publiku. Kings of Leon je doslovno trenutno jedan od najvećih svjetskih bendova i velika je čast dobiti ih na festival. Od nešto alternativnijih i više southern početaka došli su do jedne velike mainstream atrakcije u dvadeset i više godina postojanja, a sada su nas pred ogromnim brojem ljudi na livadi ispred Main stagea prošetali kroz cijelu svoju karijeru. Dobra svirka, dobar zvuk i raspoložena publika bili su dovoljni za odličan provod koji su nam nakon devet godina ponovno priredili ovi Amerikanci iz Nashvillea. Za kraj je po običaju ostavljen i ponajveći hit “Sex on Fire”, a cijeli INmusic je pjevao.
Bez obzira na sve još nije bilo gotovo, otišlo se i do Hidden stagea gdje nas je iskustvo naučilo da se mogu pronaći najveći neočekivani festivalski biseri (sjetimo se samo Fontaines D.C. 2019. godine) i nismo pogriješili. Tri cure (i dečko za bubnjevima) iz belgijskog benda Maria Iskariot zakucali su na kraju osamnaestog izdanja INmusic festivala. Beskompromisna i žestoka svirka koja je na trenutke bila žestoki punk da bi se putem prometnula u još puno toga oduševila je pun šator onih kojima se teško bilo oprostiti od festivala. Stvarno moćan i lijep završetak uz distorzirani krešendo. I to je na kraju bilo to, barem što se tiče glazbenog dijela.
Uvijek mi na kraju festivala bude žao što sam toliko letio a jedne na drugu pozornicu da popratim skoro pa sve bendove i što nisam imao više vremena da se posvetim i popratnim programima festivala kojih je stvarno bilo puno. Nadam se da će biti prilike, a za kraj ovoga na neki način jubilarnog izdanja INmusic festivala, jer prvi je bio prije dvadeset godina, mogu reći da je više nego zadovoljio i da se rast festivala vidi iz godine u godinu. Svatko ima svoje glazbene favorite, ali ako si čovjek da malo truda i pogleda što smo kroz sve ove godine mogli vidjeti i čuti na festivalu može biti samo zadovoljan i ponosan što ovako nešto imamo kod nas. Imam opet osjećaj da je ovogodišnje izdanje privuklo možda najveći broj publike do saad, da je i zvuk bio najbolji do sada, da smo imali i dobro vrijeme (unatoč malo kiše i vrućine) i da svi s festivala odlaze zadovoljni. Pretpostavljam da već danas kreću pripreme za sljedeću godinu za koju ne znamo što nam donosi, ali vjerujem da nas neće razočarati. Ako bude zdravlja vidimo se i sljedeće godine.
Foto: Patricija Flikač