Zagrebačka Šalata u subotu, 11. srpnja je bila ispunjena bezvremenskom glazbom, nostalgijom i emocijama dok su Darko Rundek i Ekipa obilježili 41. obljetnicu kultnog Haustorovog albuma “Bolero”.
U dva sata održan je koncert koji je spojio prošlost i sadašnjost, pokazujući da će svatko, iako ipak nije čuo za Haustor ili “Bolero”, moći naći pokoju pjesmu koju će neupitno prepoznati. Samim time, posebnu težinu ovoj proslavi dali su Damir Prica Capri i Zoran Zajec Zexa, nekadašnji članovi Haustora koji su se pridružili Rundeku na pozornici, a koji su zajedno s njim i sudjelovali u stvaranju slavljeničkog albuma. Njihovo ponovno okupljanje neupitno je izazvalo oduševljenje publike, što potvrđuje i činjenica da je Šalata bila rasprodana, ali i na neki način vratilo duh jednog od najkreativnijih glazbenih razdoblja regionalne scene.
Početak koncerta bio je zakazan u 20:45 no, penjući se Schlosserovim stubama dok je katedrala odzvanjala 21 sat, zaključila sam da su ovi vrhunski glazbenici ujedno i punktualni profesionalci. U pohodu da što prije pređem svih 162 stepenica, pozadinsku glazbu tako mi je činila kultna pjesma “Ruke”. Kada sam napokon stigla i zauzela donekle dobro mjesto, na kojem sam bar malo mogla čuti glazbu od silnog pričanja publike, Rundeku se taman na pozornici pridružio Marko Marić na gitari kako bi izveli najnoviji singl “Rijeka”. Kao što je rekao i sam Rundek, u prijelazu između ove dvije pjesme, “to što svira to su ruke, a to što teče to su rijeke.” Naime, ova pjesma nastala je na terenu, usred borbe za jednu od posljednjih divljih rijeka Europe. Napisana je za vrelo Une, a upravo tamo je i prvi put izvedena. Jednako tako Rundek je iskoristio priliku i da osvijesti borbu protiv gradnje velike industrijske farme pilića na ušću Mure u Dravu. Skupa s publikom poručio je nekoliko jasnih i gromoglasnih NE za te farme, naglašavajući da ćemo i njih uspjeti zaustaviti. Takvi trenuci pokazali su da je glazba još uvijek doživljena kao prostor društvenog dijaloga i građanskog angažmana uz, naravno, umjetnički izraz. Na “zelenoj Šalati za svijet bez šnicla” te su poruke bile popraćene snažnim pljeskom, potvrđujući da su teme solidarnosti, zaštite okoliša i odgovornosti ključan dio stvaralaštva Darka Rundeka, ali i teme kojima se kao ljudi i kao živa bića na ovom planetu trebamo aktivno baviti.
Politički naboj koncerta dodatno su pojačale pjesme “Mila”, “Ay Carmela” i “New World”, koje, svaka na svoj način, propituju odnos pojedinca prema svijetu obilježenom sukobima, nepravdom i društvenim promjenama. Dok “Ay Carmela” priziva nasljeđe antifašističkog otpora i solidarnosti među potlačenima, njezina poruka danas odjekuje u kontekstu ratova, rastuće militarizacije i sve izraženijih krajnje desnih političkih pokreta diljem Europe. “New World”, nastala u razdoblju pandemije, donosi drukčiji pogled: umjesto povratka starim obrascima, pjesma sugerira potrebu za novim odnosom prema prirodi, zajednici i ekonomiji što se podudara s Rundekovim javnim promišljanjima o ekološkoj krizi i ograničenjima sustava koji je podređen neprekidnom gospodarskom rastu. U tom se nizu posebno ističe “Mila”, pjesma koja na intimnoj razini govori o ranjivosti, empatiji i potrebi za ljudskom bliskošću, ali upravo zato djeluje i kao politička izjava. U vremenu obilježenom polarizacijom, ratnim sukobima, govorom mržnje i sve većom društvenom atomizacijom, njezina nježnost zvuči gotovo subverzivno.
Nadalje, kada se odmaknemo od aktivističkog momenta koji je bio prožet kroz čitav koncert, ne treba zaboraviti da je glavni povod ne baš okrugla obljetnica, koja je dobila svoju zasluženu počast. Nizali su se klasici koji su obilježili generacije slušatelja, a publika je posebno emotivno reagirala na “Ena” i “Sejmeni”, uz “Šejn” i “Šal od svile” koje su činile bis koncerta. Osim ovih, poznatijih pjesama na repertoaru su se pronašle i “Ja želim” te “Take the Money and Run”, dok je “Tv Man” Rundek posvetio svojoj supruzi, Sandi Hržić.
Nakon Bolera, kratko smo uhodali u “Tajni grad” s kojeg su izvedene “Uzalud pitaš”, “Ula ulala” te “Bi mogao da mogu”, no atmosfera je tijekom cijele večeri bila ispunjena plesom, pjevanjem i dugotrajnim pljeskom. Bilo je zaista predivno vidjeti zagrljene starije parove, majke koje plešu s vlastitim kćerima i mlade koji se pronalaze u buntovnim tekstovima nastalim iz Rundekova pera. Iako su se pronašli i brojni članovi publike koji su, ignorirajući umijeće Igora Pavlice na trubi ili pak Ane Kovačić na saksofonu, koristili svaku priliku za pričanje, bilo je jasno da pjesme koje su odsvirane još uvijek snažno komuniciraju s publikom. Možda je upravo u tome tajna Rundekove dugovječnosti. Četrdeset i jednu godinu nakon “Bolera”, njegove pjesme ne djeluju kao muzejski eksponati nekog, danas poprilično omraženog vremena, već kao živi organizmi koji se neprestano mijenjaju zajedno sa svijetom oko sebe. U njima još uvijek ima mjesta za ljubav i pobunu, za nostalgiju i nadu, za ples, ali i za otpor. Na Šalati se zato nije slavila samo obljetnica jednog albuma, nego i ideja da glazba može biti više od zabave, prostor susreta, zajedništva i promišljanja svijeta u kojem živimo.
Foto: Nebojša Babić Photography