U jednom austrijskom mjestašcu nedaleko Beča našao se jedan dvorac. Kako to obično biva svaki dvorac treba imati svoj park pa tako ga ima i ovaj. U tome parku našla se jedna bina, na njoj nekolicina izvođača, ispred nje brojni štandovi s hranom i pićem, a između njih našlo se tisuće ljudi.
Jednodnevni Forestglade festival uistinu ima posebnu lokaciju, a osim spomenutog dvorca valja istaknuti kako je cijeli park na prirodnoj kosini pa je pogled na stage savršen iz svih pozicija. Hladovine ima u izobilju, ležaljki posvuda a isto tako i predviđeni prostor za dekice i sjedeće pozicije. Iz tih je razloga u popodnevnim satima cijeli prizor više nalikovao masovnom pikniku nego festivalu. Ipak, ne bi bilo pristojno zanemariti glazbeni program pa se s pivom u ruci, iz hlada spuštam do bine gdje zvukovi gitara razbijaju mirnoću ovog ljetnog dana.
Dio domače vrućine sa sobom su donijeli australski rokeri Jet. Iako je to bend naviknut na nešto kasnije termine, petorica rokera nisu se dala smesti niti uz visoke temperature te su odmah opleli po rokerskim i plesnim ritmovima. Glavna okosnica i prepoznatljivost njihovog zvuka svakako je vokal. Nic Cester ima posebnu notu, boju i, kada potegne nešto jače, dobru dozu energije. Kao fan žešće glazbe žao mi je što tako ne povuče i češće već se oslanja na mekše, romantičnije note na tragu Oasisa. No kako su Jet pravi australski rokeri koji su došli ne samo odsvirati svojih 4 minuta već rasplesati publiku na način da se svi zajedno znojimo to su najbolje pokazali uz njihov bezvremenski hit „Are You Gonna Be My Girl“.
Nakon kratke pauze na stage dolazi Ash. Indie rock bend iz Sjeverne Irske donio je kvalitetnu svirku i nešto smirenije ritmove pa sa se s jakog sunca povukao u pozadinu i hladovinu. Ash čini isto troje ljudi već više od 30 godina i osjeti se kako je bend prošao više desetljeća glazbene evolucije. Solidan, instrumentalno zanimljiv zvuk zasjenio je vokale koji su bili ravni i ne inspirirajući. Čini mi se da je imalo više smisla zamijeniti njih i Jet te bi tako popodne imalo uzlaznu putanju energije.
Za uvijek dobrodošlu dozu britanskog punka zaslužni su The Subways. Trojac Billy Lunn (gitara i vokal), Charlotte Cooper (bas i vokal) i Camille Phillips (bubnjevi) pripremili su dinamičnu i zabavnu svirku. Obraćali su se publici na engleskom i na njemačkom što je naravno izazvalo veću dozu radoznalosti u lokalnoj publici. Na stageu se trčalo, skakalo, headbengalo, pjevalo, sviralo, drmalo, plesalo, mrdalo. Gotovo da i nije bilo trenutka gdje su svo troje bili bini, a ta se energija osjetila u zraku. Glazba je pripitomljeni skate punk 2000tih godina, ali što glazbi nedostaje u stavu to ovaj energični trojac nadoknadi u nastupu. O tome kako uživaju u svirci pokazali su na način da je svatko započeo svoju osobnu najdražu pjesmu iz diskografije. Kada sviraš što voliš, publika to osjeti, prepoznaje, prihvaća i nagrađuje.
Nakon vesele pankerske svirke došao je na red za nešto teži, ozbiljniji zvuk. Američki alternativci Life of Agony priredili su iskusnu i čvrstu svirku. Mladenački zanos, zamijenilo je iskustvo. Spontanost zamijenila je uigranost. To nisu negativne crtice već karakteristike jednog benda koji svijetom putuje već skoro 40 godina. Iako im diskografija broji „samo“ 6 albuma, Life of Agony varira između teških i sumornih gitara do bržih, pankerskih pa gotovo plesnih ritmova. Svaki album nosi svoje karakteristike pa je tako i svirka bila isprepletena različitim glazbenim utjecajima. Nit vodilja i prepoznatljivosti je svakako glas osnivača, Keitha Caputoa. Glas je to kojega ne možete fulati i zamijeniti, a i dan danas zvuči uvjerljivo. Dobru svirku omeli su problemi sa zvukom i to na samom kraju kada su za bis odsvirali „Let’s Pretend“ (moj osobni favorit), a između ostalih upečatljivijih izvedbi izdvojio bih „River Runs Red“ i „Weeds“.
Za New Model Army bio sam spreman provesti nastup opet nešto u pozadini kako bih se pripremio za kasnovečernji šou, ali nedugo nakon početka svirke morao sam mijenjati plan. New Model Army engleski je rock bend, živ već više od četrdeset godina, a glazba najveće korijene ima u punk pokretu. No svrstati ovu englesku četvorku u jedan koš je ispod časti jer njihov zvuk prelazi, posuđuje, spaja i inspiraciju crpi iz svih glazbenih voda. To je bio razlog promjene plana jer me vrlo brzo iznenadila kvaliteta pa onda i punoća zvuka. Inače zvuk je za vrijeme cijelog festivala bio nešto tiši (čak dvodimenzionalan usudio bih se reći) nego što to moje osobne preference vole pa me ovaj razvoj događaja ugodno iznenadio. Bubnjevi koji dolaze iz dubina, bas linija od koje podrhtavaju kosti, gitare koje se slijevaju, prelijevaju i stapaju u uistinu poseban zvuk, a sve to prati vokal mudraca koji u sebi krije bunt, ali i staračku smirenost. Ne bih htio uvrijediti osnivača Justina Sullivana i nazvati ga starim, samo dati crticu kako njegov vokal nosi notu mudrosti i iskustva koja se steče s godinama te takav glas odlično sjeda u cijelu glazbenu kompoziciju benda. Posebno moćno zvučala je „Here Comes The War“ uz dodatne udaraljke i marširajući ritam. Snažno su zvučale „Vagabonds“ i „Stupid Questions“ iako je stvarno svaka pjesma nosila ono nešto snažno i upečatljivo. New Model Army odnijeli su pobjedu kao najveće iznenađenje i najbolji zvuk festivala.
Večer nije još gotova, dapače tek kreće najveći raspašoj uz Rise Against. Skraćenu, festivalsku setlistu otvorili su uz „Re-Education“. Generalno nisam fan tih kraćih nastupa, ali Rise Against su svih 75 minuta prašili, rokali i razvaljivali u najboljem mogućem smislu. Da, još pjesma, dve, tri bi bile odlične ali snažan dojam je ostao. Lagana, plesna i dobra atmosfera koja je obilježila dan sada se pretvorila u pravu pankersku žurlku. Šutka se otvorila, bilo je tu plesanja, skakanja crowd sutrfanja i pjevanja iz sveg grla. Snažno se osjetilo koga je publika čekala te smo nekolicinu puta bili glasniji od samog benda. Frontmen Tim ostvario je odličan kontakt s nama vodeći nas kroz glabeni katalog, životnu priču još dodatno naglašavajući dobre poruke koje su karakteristične njihovim pjesmama. „Help Is On The Way“ vidjela je nekolicinu zagrljenih ljudi, „Hero of War“ smirila je situaciju samo da bi trenutak kasnije svi opet podivljali uz „Satellite“. Prašili su dobro poznate hitove, a s posljednjeg albuma odsvirali su samo „Nod“. Ove godine uistinu proživljavam svoje tinejdžerske dane te nakon Three Days Grace i Breaking Benjamina na red je došao da svoje glasnice potrošim uz „Prayer of The Refugee“ i „Savior“. Bila je ovo brza, energična i hitovima puna, adrenalinom i dobrim vibracijama napucana svirka s koje smo svi otišli zadovoljnih izraza.
Forestglade je simpatičan festival na vrhunskoj lokaciji, a pruža dobar presjek rokerske glazbe i zrači opuštenom i zabavnom atmosferom. Tkogod se nađe u blizini mjesta Eisenstadt jednog ljetnog popodneva, ovo je odličan način kako ispuniti dan. Inače u publici je bilo djece, roditelja, djedova i baka, uistinu festival za svakoga. Mene i dalje tresu zadnje note Rise Againsta, a ljeto ide dalje te se već mentalno spremam na nove svirke i festivale.