Najbolji mogući opis Morrisseya dao mi je prijatelj prije (održanog) koncerta u Križankama u Ljubljani – u isto vrijeme je toliki kreten da ga treba smjestiti u neku ustanovu, ali i toliko genijalan da treba biti upisan u najveće pjesnike britanskog otočja.
Navodno je u Ljubljani bio i prosvjed oko održavanja koncerta Morrisseya, no ništa nije moglo zaustaviti da se koncert održi, osim samog Morrisseya koji ima naviku naprasno otkazivati nastupe uz sulude razloge. Tako je bilo prošle godine za Šibenik i Beograd, pa su se prirodno Ljubljana i Budimpešta ove godine pokazali kao pravo mjesto za publiku iz Hrvatske i Srbije da ga se uhvati na našem području. Na publici je kako će gledati na ovu situaciju, maknuti iz svojeg života u potpunosti Morrisseya zbog njegovih ekstremno desnih stavova ili pokušati odvojiti glazbu od same osobe. Više sam za ovu drugu opciju jer onda umjetnost ispašta, a i sami ljubitelji umjetnosti. A i kada pogledamo kakvi su sve luđaci kroz povijest stvarali nevjerojatna djela, da ih sve smjestimo u „cancel culture“ koš vjerojatno bi gledali u vlastite zidove doma tražeći neko umjetničko djelo između pukotina.
Morrissey je baš prava njuška i dokazao je to i u Ljubljani. Od trenutka kad je izašao na pozornicu preko svega što je izgovorio na koncertu (a bio je super raspoložen, ironičan i dvosmislen), do onih trenutaka kada je fizički ostvario kontakt s obožavateljima, publika je bila oduševljena. A među publikom većinom ekipa 40+, od onih kojima su kultni The Smiths bili način odrastanja, do onih koji su Morrisseya tek otkrili u solo varijanti pa se naknadno vraćali na staru diskografiju jednog od najvažnijih britanskih sastava. I najbolje reakcije bile su na hitove The Smithsa, riffoidnu „How Soon Is Now?“, fenomenalnu „A Rush and a Push and the Land is Ours“, emotivnu „I Know it’s Over“ te ironičnu i odličnu „Shoplifters of the World Unite“. Setlista je imala sličan kostur kao na prijašnjim koncertima turneje, ali je raspored bio nešto drugačiji. Odmah je prilikom izlaska na pozornicu na domaćem jeziku pozdravio publiku, rekao da mu je baš drago što je u Ljubljani i odmah krenuo svirati. Bend oko njega nevjerojatno utegnut i izvrstan u svojoj izvedbi, članovi dolaze većinom s američkom kontinenta, dok je recimo basist iz Kolumbije (Juan Galeano), a ima i dva ženska člana, klavijaturisticu (Camila Gray) i gitaristicu koju moram posebno istaknuti (Carmen Vandenberg) jer često preuzima ulogu glavne gitare od uobičajenog Jesseja Tobiasa. Vjerujem da su Slovenci najviše voljeli bubnjara Matta Walkera koji je na poklopcu bas bubnja imao slovensku zastavu. Prvih minuta koncerta bend je u pozadini zvučne slike, ali se onda sve super niveliralo i barem iz moje pozicije kod miks pulta zvučalo apsolutno savršeno. Čak sam se iznenadio koliko su izvedbe nekih pjesama bile puno žešće od originalnih snimaka, poput meni drage „Irish Blood English Heart“. Inače zbog ove pjesme sam počeo slušati Morrisseya i to zahvaljujući soundtracku videoigrice Fifa 2005. Danas, 21 godinu kasnije ne kužim zašto je uopće ta pjesma završila u igrici s obzirom na svoju temu.
Imao je Morrissey par zgodnih i humorističnih, ali i dvosmislenih doskočica koje je izgovorio većinom kad se netko proderao iz publike. Tako je nakon što mu je jedan od fanova rekao „volim te“ odgovorio da je to opasno i da ne bi smio takve stvari govoriti. „Jer ću kasnije otići u šumu i misliti da ima nade, a onda se probudim i ipak je nema“. Rekao je i da ima puno komaraca u Ljubljani i nazvao ih svojom obitelji pa onda s ozibljnom facom na licu naglasio da se samo šali. Imao je i jednu ozbiljnu izjavu prema publici kada je rekao da je jedina velika stvar oko života ono što donesemo u njega. Onda je završio s time da će ipak zašutjeti. Mislim si, ako krene dalje pričati, onda bi mogli imati njegove tipične izljeve pameti zbog kojih smo ga znali i zamrziti. Jer ipak je on čvrstog morala i sam rekavši – “I have loose shirt, loose trousers but no loose moral.”
Morrissey se i nekoliko puta presvlačio na koncertu, da bi na kraju obukao majicu sa svojim likom i djelom na njoj. Bilo je to na bisu kada je donio i nekoliko velikih cvjetova kojih se dočepala neka ekipica poslije koncerta unatoč potjeri zaštitara. Na bisu kapitalac, hit The Smithsa koji je među najboljim pjesmama ikada napisanim na britanskom otočju – „There Is A Light That Never Goes Out“. Publika je tada doslovno proključala. Inače, Križanke nisu bile rasprodane, bilo je u gornjem dijelu praznih stolica (da, koncert je na kraju bio sjedeći u potpunosti, iako je većina fanova stajala od prve do zadnje minute koncerta). Od solo pjesama Morrisseya izdvojio bih još „First of the Gang to Die“, „Alma Matters“, „Now My Heart Is Full“, „Everyday Is Like Sunday“ i „Jack the Ripper“ koje su mi zvučale odlično.
Zadnjih dana pripremajući se za koncert intenzivno sam slušao The Smithse i Morrisseya i shvatio koliko su ovi prvi bili nevjerojatno briljantni i kultni u svoje vrijeme, a pjesme koje sadržavaju crni humor, samoironiju i govore o usamljenosti, tjeskobi, problemima adolescenata i društva u cjelini doista su zauvijek uklesane u Stonehenge britanske popularne kulture. Morrissey je s druge strane ujedno briljantan tekstopisac i pjevač koji izlazi iz klasičnih okvira i načina pjevanja, a kao što sam ranije u tekstu rekao – baš je opaka njuška koju publika i mrzi i voli, a na njima je da se odluči što će prevladati. Redovi na merch štandu dovoljno govore za sebe, a moglo se kupiti dosta toga, od raznih majica do potpisanih primjeraka vinila zadnjih njegovih albuma. Komentari ljudi nakon koncerta su identični – nevjerojatno ali istinito, koncert je održan i Morrissey je bio odlično raspoložen, a bend baš utegnut. I to je ono najvažnije bilo ove kišne i sparne večeri u Ljubljani.
Foto: Nikola Knežević