Status quo je osiguran u Hrvatskoj. Desetljeća stagnacije su zajamčena, a Marilyn Manson, vrlo laka meta ratnika svjetla i ratnika tipkovnica lakmus papir za dokazivanje.
Prije 21 godinu kad je prvi put nastupio u areni, onoj pravoj rimskoj u Puli, tek sam maturirao i upisao studij. Svoj prvi veliki strani koncert dočekao s nabijenim adolescentskim uzbuđenjem. I starkama punim bunta. Do samog dana koncerta, 22. 8. 2005., nismo znali hoće li se održati jer su dušebrižnici s copyrightom na moral grčevito pokušavali zaustaviti održavanje koncerta. Plaćalo se mise, čak i paralelno održavala jedna za spas 6000 naših duša u areni pred „antikristom“. Otad je Mansonova rečenica za medije „ako vam pjesme jednog Marilyna Mansona mogu poljuljati vjeru, zapitajte se kakva je ona“ postala popkulturna referenca, al pari „pipl mast trast as“ ili „kud Ivo tu i ja“. Zlatno doba groteske u društvu gdje se jedva punoljetni brucoš uvjerava da će morati jednom biti bolje. Isti je sada prosijed i naboran, na pragu četrdesete, a groteska se samo proširila. Priča gotovo identična: Manson drugi put, u drugoj areni, ali ovoga puta u glavnome gradu. Idealno da pomahnitala desnica bezglavo i s predavanjima skupljenim u kaljuži društvenih mreža pored njega razapne i gradsku vlast za propagandu, eto, homosotonizma.
Doduše, napredovali smo otad u tehnološkom smislu pa se molitva za fanove preselila iz crkve na Zoom i društvene mreže. Botovske vojske marširale su danima morfološki i grafološki izazovnim upozorenjima. No nekako se u kolektiviziranoj ‘brizi’ ipak našao zajednički nazivnik: jeziva mržnja anonimusa. Avaj, zadnjih godina od istih nisam uspio naći upozorenja na ili molitve za djecu na onologijama, žrtve pedofilije, siročad, desetke ubijenih žena ili pretučenih imigranata.
57-godišnji ‘Princ tame’ koji je za ime persone spojio ime pin-up djevojke i serijskog ubojice je performativna dihotomija u svrhu šoka kakav ostatak svijeta ne šokira već desetljećima, ali našu ćudorednu naciju i dalje rajcaju maloumne izmišljotine o uklanjanju rebara da bi sebi pušio ili guženju koza jer svaka deluzija treba maštovit sadržaj. Istina je odavno rastočena pa mišljenje bez dokaza i uporišta u stvarnosti ima primat nad njom.
Ono što jest istina, da napokon dođem do nastupa, jest da je pred otprilike istim brojem ljudi kao i (ne)slavne 2005. u Puli Manson glasovno zvučao moćnije i stabilnije, više negoli na druga dva koncerta između u Sopronu 2009. i Beogradu 2012. jer ‘nije volio droge, ali droge su voljele njega’. Iako nam dolazi između najnovijeg albuma u dva dijela, Manson zna koje će naslove publika htjeti, posebno ona koja ga na domaćem terenu nije vidjela 21 godinu. Poslužio je glasnu 75-minutnu galeriju samo 15 pjesama onih najpopularnijih era. Simbolizirane su odjevnim dodacima na koje su različite dobne skupine, ovisno o tome koja ga je u kojoj eri počela slušati, imale svoje reflekse euforičkog podražaja. U tom smislu, trnci na ovoj koži prelijevali su se jedni preko drugih na „Mechanical Animals“ i „Holy Wood“. Petnaest pjesama, a petnaest pak godina zanemareno.
No da razočaramo ili utješimo besplatne čuvare tuđih duša, nikakvih ritualističkih elemenata na pozornici nismo doživjeli, čak ni provokaciju, a čak ni trenutak masovnog usijanja. Dapače, ekscentrični sociolog i novinar po struci i sa svojih je poslovičnih štula ponovio one dvije riječi mnogima ‘široka srca’ teške za izricanje: „Volim vas“. Bez previše priče između pjesama koje se ne mijenjaju previše kroz aktualnu turneju, najdalje što je otišao jest u najavi „The Nobodies“: „Ovu sam pjesmu napisao kad su me prvi put probali sjebati, ali očito nisu jebeno uspjeli“, aludirajući na medijski i politički linč 1999. za masovnu srednjoškolsku pucnjavu u Columbineu i na optužbe za zlostavljanje žena koje su pale na sudu. No ponovimo, istina ‘velikog bijelog svijeta u kojem smo si isprali boje’ nije u dokazima nego u mišljenjima. Objeručke premećući u mislima sve one naslove koje subjektivno vidim kao idealne za ovu, dakako proširenu setlistu napamet su mi padali naslovi čiji me stihovi podsjećaju da je Manson napisao i neke od najhumanijih i najromantičnijih pjesama. No nekad ne možemo vidjeti šumu od drveta i ne osjetimo govno na vlastitim koljenima.
Krug bi bio zaokruženiji da se vratio na početnu točku provokacije, u pulsku arenu koja se opire vremenu jednako kao što se i naš mentalitet opire. Nadam se da će netko mlad tko ga je u zagrebačkoj areni gledao prvi put za deset ili, ako izdrži toliko na pozornici, dvadeset godina kao i omiljeni mu Ozzy, gledati iz neke svježije društvene klime. Ova je ustajala.
Foto: Dora Šarić
IZ ARHIVE: Marilyn Manson u Puli (2005.) – ka-boom, ka-boom…