Clam Live je takoreći festival, odnosno koncertni prostor, koji od kraja lipnja do kraja srpnja organizira koncerte na jednoj od najljepših pozornica koje sam do sada vidio, a koja se nalazi na prostoru oko srednjovjekovnog dvorca Burg Clam u Austriji.
Ove godine nastupali su Lenny Kravitz, Nick Cave & the Bad Seeds, Electric Callboy, OneRepublic i drugi, a u sklopu svega je održan i Clam Rock na kojem su nastupili redom veterani Alice Cooper, Foreigner, Manfred Manns’ Earth Band, The Troggs i drugi, a mi smo bili na osmom danu Clam Live kada se dogodio zaista jedinstveni trenutak. Na pozornici su nastupili John Lee Hooker Jr., Ronnie Wood iz The Rolling Stonesa sa svojim bendom i Van Morrison. Zbog zakašnjelog dolaska autobusa na mjesto događaja propustio sam nastup Hookera Jr. i došao na bis kada se ovaj stari blueser, sin jednog od najutjecajnijih bluesera svih vremena, Hookera seniora, zahvaljivao publici uz dobar stari tradicionalni crnački blues i najavio dolazak Ronnieja Wooda.
Pitao sam kolege fotografe zašto nas je samo petero kad je ispred nas legenda Ronnie, na što su mi rekli da je to zato što dolazi sam, odnosno da su u pitanju Rolling Stonesi vjerojatno ne bi bilo dovoljno mjesta u foto pitu za sve. Uglavnom, ispred nas je doista bila legenda i na prve taktove pjesme “It’s Only Rock ‘n’ Roll (but I Like It)” naježio sam se od glave do pete, prvo zato što je u pitanju Ronnije, drugo zato što u svakom njegovon odsviranom tonu čujem onaj prepoznatljivi zvuk gitare najdugovječnijeg benda na svijetu, a treće zato što sam dobio priliku da ga fotkam. Emocije na vrhuncu, oko Ronnieja bend u kojem je i back vokalistica The Rolling Stonesa Chanel Haynes, a iznad nas upeklo sunce kao da nema sutra. Nažalost, bend je u foto pitu (valjda od monitora) bolje zvučao nego vani jer onoga trenutka kad sam ušao među publiku zvučali su mi tanko, neuvježbano, kao da love jedni druge, što je vjerojatno i zato što im je ovo bio prvi nastup na mini turneji, ali moguće i zato što Ronnie ima skoro 80 godina pa se zapravo moraju prilagođavati njemu. Šteta, jer je bilo lijepo vidjeti ga na pozornici tako živahnoga, iako se na licima pojedinih članova vidjelo da im baš i nije svejedno. No, Ronnie i Chanel su se zabavili kao nikada, a ona je sa svojim vokalom spašavala finalni dojam. U jednom trenutku smo baš skužili da zvuči moćno kao Tina Turner. Ronnie je s bendom kombinirao pjesme The Rolling Stonesa, njegovog drugog benda Faces i solo pjesme, a bilo je tu i nekoliko obrada. Od svega izdvajam “Honky Tonk Woman”, “Can’t You Hear Me Knocking” i “River Deep Mountain High” kao najbolje momente. Nije zvučalo kako treba, nije ovo bila dobra izvedba Ronnieja Wooda, ali je bilo neizmjerno lijepo čuti i vidjeti rock legendu na pozornici. I fotkati.
Nakon njega na pozornicu je došlo glavno ime dana/večeri Van Morrison. A kakav je bio njegov nastup, kakva je bila zvučna slika, što je izvodio i kako je publika reagirala – sigurno vas zanimaju ova pitanja. No, odlučio sam da ću se prema tome odnositi kao što se menadžment Van Morrisona odnosi prema nama. U prijevodu – boli me neka stvar za njega, kao što i menadžment boli neka stvar za fotografe. Skoro nakon sedam dana fotografije mojih kolega i mene nisu odobrene, a prema potpisanom ugovoru isključivo menadžment odobrava fotografije koje se mogu objaviti. No, taj isti menadžent uopće ne reagira na mailove organizatora Clam Livea koji je posrednik u svemu ovome.
Iskoristit ću ovaj trenutak i posvetiti nekoliko rečenica organizaciji kojoj pak ide veliki prst gore, ali ne srednji, nego palac. Nabrojat ću samo neke razloge. S obzirom da od parkirališta za automobile i buseve do samog dvorca morate ići pješke i to uzbrdo, Austrijanci su se sjetili unajmiti nekoliko električnih golf autića i prevoziti one, hajdemo to tako reći posjetitelje koji su dio rizičnih skupina, grubo rekavši nas šepavce i one starije posjetitelje. Hvala im na tome. Na samom mjestu održavanja je enorman broj ljudi koji se brinu za organizaciju ulaza i sigurnost posjetitelja. Izdvojit ću samo nekoliko stvari. U foto pitu se nalazio čovjek s crijevom koje je sadržavalo pitku vodu i onima kojima je trebalo osvježenje točio je vodu u čaše i boce, polijevao ih vodom ili natopio vodom njihovu odjeću, šešire ili kape kako bi izdržali nesnosnu vrućinu. Da ne govorim o tome kada nekoga nešto pitaš dobiješ nevjerojatno ljubaznu reakciju. S obzirom da sam kasnio na koncerte pitao sam zaštitara gdje se ulazi u foto pit na što je on reagirao tako da je internom komunikacijom rekao da jedan fotograf ne zna gdje treba ići, na što se u roku od 30 sekundi pojavila osoba zadužena za mene i pojasnila mi s koje strane trebam ući u foto pit i press centar. Kad sam došao u press centar domaći fotograf mi je odmah sa smješkom na licu rekao – “mislio si da ćeš doći ovdje i da će biti hladnije nego u Hrvatskoj. Prevario si se!”. U press centru prekrasan tretman prema medijima. Imali smo mjesto za odmor i točionike s hladnom običnom i mineralnom vodom u neograničenim količinama, kao i prave WC-e (ne one odvratne prijenosne). Sve je bilo savršeno, strogo, ali i opušteno. Red se zna i to je ono što treba poštovati. Jedno jako lijepo iskustvo koje pokušava pokvariti menadžment Van Morrisona, ali to je nemoguće. Sjećanja ostaju zauvijek. Fotografije isto. Ali ih ovaj portal neće vidjeti, odobrio ih menadžment ili ne. Van Morrison je na pozornici bio pet puta bolji od Ronnieja Wooda, ali što vrijedi kad u njemu čuči samo nadrkani starac.
Foto: Nikola Knežević