Završeno je četrnaesto izdanje TAM TAM Music Festivala koje se od 9. do 18. srpnja održavalo u u Sućurju na otoku Hvaru.
Slijedi jedno izvješće koje nije tipično novinarsko s jednog tipičnog glazbenog festivala, već jedna priča nekoga tko je već godinama posjetitelj i prijatelj ovoga festivala i tko se već godinama u Sućurju osjeća kao kod kuće.
Tam Tam Music festival u svojoj osnovi jest glazbeni festival, ali odavno ono što mnogobrojne posjetitelje privlači da dođu svakog srpnja u Sućuraj nije samo i jedino glazba nego nekakvo zajedništvo koje se tijekom godina stvorilo među ljudima koji dolaze, i taj nekakav ‘Tam Tam virus’ koji nas dovodi na ovu najistočniju točku Hvara svake godine i iz nas očigledno više ne može izaći. Pod time naravno mislim da oni koji su jednom došli obično dolaze ponovno, a glas o ovome festivalu širi se kapilarno i obično prijatelji zovu prijatelje, pa je tako već uvriježeno mišljenje da je ovo možda i ponajbolji mali festival u regiji. U svojih dosadašnjih trinaest izdanja festival je rastao i bivao bolji iz godine u godinu, a sada je stekao neku formu koja se poboljšava s otprilike istim brojem posjetitelja. Kao netko tko je već dugo ‘tu’ svjedok sam mnogih stvari koje su svake godine sve bolje, a stvarno je bolje bilo i ove godine. Osim sunca i mora koje nudi naš najsunčaniji otok na ovome festivalu se, osim naravno odlične glazbe, može pronaći još puno toga za svakoga. A to za svakoga ponajprije mislim na ono što se događa u srcu ovoga festivala, kampu. Svake godine sve bolji i sređeniji i ove godine nas je dočekao na najbolji način s novom kamperskom festivalskom pozornicom. Osim nje ponovno smo u kampu imali brojne popratne programe za svakoga pa smo tako od ‘ranog jutra’ imali Razmrdavaonicu koja je istezala mišiće od teške prethodne večeri i noći u šatorima do joge na plaži koja je istezala mišiće za večer koja slijedi. U međuvremenu smo mogli kao i svake godine pjevati u Teninom zboru, ove godine prigodno nazvanom ‘Tko preživi, pjevat će’, mogli smo izrađivati stripove, biti na dramskoj radionici i sudjelovati u predstavi, mogli smo naravno kao i obično šetati s arheologom Nikšom i naučiti nešto o povijesti Sućurja i ovoga kraja, mogli smo se izmasirati, a mogli smo i samo sjediti i chilati po cijeli dan i čekati večernje glazbene nastupe. Ništa se na Tam Tamu ne mora, ništa nije priša i sve je pomalo. Kamp je i ove godine imao svoju vegansku kuhinju i tu smo mogli kao i do sad fino papati, a meni će osobno ostati u sjećanju tjestenina s umakom od cikle i kokosa jer nećete to svagdje naći.
Naravno da moram najveći dio posvetiti glazbenom programu, ali opet neće to biti klasični osvrt na sve bendove jer ih je bilo stvarno puno i oduzelo bi previše prostora i vremena pa ću za početak reći da je line up bio vrlo studiozno biran i da je mogao zadovoljiti širok raspon publike. Od benda Maali koji su na pozornici u kampu otvorili glazbeni dio festivala pa do Makedonaca iz benda Chlen 16 koji su ga na istom mjestu zatvorili, svi su izvođači bili više nego zanimljivi u svojim nastupima, a ovaj ću put izdvojiti one koji su meni bili nešto više posebni. Ne bi bio pravi lokalpatriot da na početku ne izdvojim svoje Brođane iz benda Pogon koji su odradili odličan nastup, a mi koji smo ih imali prilike do sada pogledati uživo, a i oni sami, složili smo se da im je ovo bio njihov najbolji nastup do sad. Istu večer u kampu nastupio je i ponajbolji domoljubni bend koji sam gledao, splitski Gdinjko. Meni je domoljublje kada netko pjeva o babinoj kozi i didovoj lozi, a Gdinjko pjeva upravo o tome dok je ekstremni bonus njihovom nastupu i cijeloj večeri bio dio koji su posvetili Valentinu Boškoviću. Oni koji znaju o čemu se radi uživali su od sreće. Kapiš, kapiš. Dvodnevni program na igralištu NK Mladosti otvorili su rezidenti ovoga festivala, beogradski Repetitor, a tu nisam baš objektivan pa ću samo reći da su ponovno razvalili. Igralom ove godine dobiva nagradu za jedan od najatraktivnijih nastupa jer su došli pojačani za trubače Orkestra Bogdana Nikolića pa su svoj saharski desert blues spojili s balkanskim melosom.
Još me jedan bend oduševio na igralištu, Tramhaus, post punk bend iz Rotterdama koji je imao vrlo zanimljiv nastup u kojemu su gitaristica i gitarist koristili čak sedam gitara iz kojih su cijedili ogromnu dozu distorzije, a nakon nastupa su ležerno u kampu cijedili craft piva.
Još gori su svojim nastupom na kamperskoj pozornici jednostavno sve ostavili bez riječi, a ovaj bend ni u kom slučaju nije nastavak Goribora nego je jedan sasvim novi početak. U Goriboru je bio ST, a u Još gori je Aleksandar Stojković, ista je to osoba, ali je to poprilično drugi čovjek. Njihov nastupni album je gotov, očekujemo ga na jesen i već onim što su nam ovdje predstavili Aleksandar i braća Sinkauz možemo očekivati ponajbolji album godine u regiji.
Glazbena večer krajnosti u kampu bila je ona u kojoj su nastupili Rundek i Putan Club. Darko Rundek je ispred pozornice skupio veliki broj ljudi, ne samo onih iz kampa nego je izgledalo da je na njegov nastup na kojemu ga je pratila Ana Kovačić došlo cijelo selo, a oni su svojim ‘greatest hits’ koncertom svakako opravdali veliki broj publike. Nakon njih duo iz Putan Cluba ponovno je rasturio svojim ekstremno atraktivnim nastupom i trčanjem po kampu. Gledao sam Rundeka dok je gledao Putan Club i vidio sam i njegovo oduševljenje onim što čuje i vidi. Zadnji dan nastupa u kampu i zadnji bend koji je zatvorio glazbeni dio festivala je bio makedonski Chlen 16 i to zatvaranje je bilo u velikom stilu, uz ovacije publike bendu koji je te ovacije i više nego zaslužio. Veliki se potencijal krije u makedonskoj glazbi i stalno otkrivamo neke nove bisere.
Najvažnija karika svakog festivala su organizatori, a oni su i ove godine odradili odličan organizacijski posao, ali ništa organizatorima ne bi vrijedilo da uz sebe nemaju veliku i fantastičnu grupu volontera kojima se trebamo duboko zahvaliti i nakloniti do poda. Meni osobno najviše znači što sam i ove godine kad sam došao našao moje Splićane, i Nikšićane, Novosađane, moje Slovence, Zagrepčane, Beograđane, Pančevce, Osječane, moje drage komšije Gazorpe, djecu koju već godinama pratim kako na festivalu rastu i kako se druže i na kraju moju nemalu koloniju iz ‘najvećeg Broda na svijetu’. Ponovno su tu bili neki koji su opravdano bili odsutni prošle godine, a sad su došli s prinovama koje još ne hodaju, ali pjevaju. Dok u kampu u svojoj uobičajenoj pozi na svojoj stolici jedem dignutih nogu na drvo dolaze mi kamperski psi koje već poimence znam, a i to je znak da sam već dugo tu. Lijepo nam je naravno bilo i u selu, pogotovo u najvećoj ‘HŽV’ utvrdi jugoistočno od Splita u kojoj su i noć i dan dobrodošli i Dinamovci iz Slavonije, ako nisu baš previše glasni.
Zbor ‘Tko preživi, pjevat će’ priredio nam je već tradicionalno svoj nastup, a ‘kad se neko nečem dobrom nada’ obično to i dobije pa su i ovaj put zboraši oduševili i festivalce i turiste svojim pjevanjem kojim su odali počast i Sućurju i moru i mom neprežaljenom Vladi Divljanu i još ponekome.
Zadnji festivalski dan donio nam je već tradicionalni Sviraj Jam, jam session u kojemu su se okušali mnogi svirači i pjevači, a večer je bila rezervirana za festivalski glazbeni kviz Labirintima domaćeg rocka koji su vrlo uspješno priredili Amari i Veljko. Neman pojma tko je pobjedio, ali kviz je bio odličan, puno ekipa je sudjelovalo i siguran sam da će se kviz ponavljati svake godine.
I to je u biti bilo to. Završilo je četrnaesto izdanje festivala, čeka nas sljedeće, jubilarno kojemu se već sad radujemo. Organizatore i volontere čeka zasluženi odmor, ali vjerojatno vrlo brzo počinju pripreme za sljedeću godinu. Nadam se da ćemo se svi vidjeti, Sućuraj i Tam Tam Music Festival nas čekaju.
I eto, izgleda da se stvarno može napisati nešto o festivalu, a da se ne spomene Raj.
Foto: Matej Lesi
Video: Erik Lončar / Ivana Lončar