Kako preživjeti zagrebačke, ljetne vrućine? Isplesati se i iznojiti uz dobre i vesele ritmove irskog punk rocka. Omiljeni gosti Dropkick Murphys ponovno su oduševili domaću publiku na Šalati svojim razigranim nastupom.
Prije nekoliko godina sam nakon jedne punk rock svirke irskog izričaja napisao kako bi takvi koncerti trebali biti regularna pojava na našim prostorima. Ima nešto u toj glazbi zbog čega čovjek na trenutak zaboravi na sve probleme i prepusti se veselim, plesnim ritmovima i sve djeluje nekako vedrije i pozitivnije. Takav utisak na čovjeka ostavljaju Dropkick Murphys koji se u Zagrebu već osjećaju domaće. Iskreno govoreći prije koncerta glava mi je bila u nekim drugim sferama te se dolaskom na Šalatu još nisam prebacio u koncertni štimung. Na sreću, moja glava shvaća da sam okružen dobrim ljudima i još boljom glazbom točno u trenutku kada bend otvara koncert uz instrumentalnu „The Lonesome Boatman“ dok se pjevni i plesni kaos otvara već na prvim taktovima „The Boys Are Back“. Iz mog grla (kao i još iz njih tisuća oko mene) letio je dobro poznati tekst pjesama, a svakodnevne brige ostavljene su zaboravljene u jednom nebitnom planu.
Zarazna energija koju Dropkicki nose sa sobom proizlazi ne samo iz njihove glazbe već i iz gušta kojim pristupaju svakom koncertu. Gledao sam ih već dovoljno puta i na različitim lokacijama kako mogu tvrditi da ne postoji nastup gdje je bend u lošem raspoloženju ili koncert kojega su došli tek odraditi. Uvijek sviraju s istim užitkom i ciljem da se dobro osjećaju i oni i mi. Domaća publika to lako osjeti i prepoznaje pa se tako frontmen Ken Casey već na uvodnim pjesmama zahvalio na podršci kroz sve ove godine. Inače, bend je osnovan 1996. godine te je ova turneja svojevrsna posveta trideset godina bogate i energične glazbene karijere.
Novije pjesme nose opušteni i zabavan ritam no najveću energiju nose hitovi poput „The State of Massachusetts“ i „Johnny, I hardly Knew Ya“. Ironična posveta i kritika Trumpu išla je uz pjesmu „First Class Loser“. Ugodno iznenađenje i pjesma koja se veže na grad Zagreb bila je „Dirty Old Town“ kada smo se svi zagrlili i gotovo bili glasniji od benda. Dobra atmosfera, miks žešćih i nešto opuštenijih ritmova nižu se dalje dok vrijeme za nas ne postoji. Kako smo se bližili kraju tako je bilo vrijeme za dva apsolutna vrhunca koncerta uz „Rose Tattoo“ i „I’m Shipping Up to Boston“. Na prvoj se na stage popeo i klinac iz publike (oko 7 godina) te je oduševio i nas i bend svojom irokezom i ukulelama. To je uživancija, to je glazba, to je celtic rock u jednoj sceni. Svirku su zaokružili uz „Step Down“ te nakon 22 pjesme oprostili se s nama, no znajući za poseban odnos Dropkicka i Zagreba, vjerujem kako ćemo ih vrlo ubrzo vidjeti na našim prostorima.
Svakako treba istaknuti da su prije njih nastupili Irci An Slua koji su iznenadili svojim žestokim nastupom i divljom energijom, što možda netko nije niti očekivao od predizvođača i to za naše prilike totalno nepoznatog.
Foto: Nikola Knežević