U predivnom okruženju dubrovačkog Parka Orsula, malo izvan gradske vreve na uzvisini i uz pogled od milijun dolara na zaljev i Dubrovnik, svako se ljeto održava “Ljeto na Orsuli”.
Svaki tjedan jedno zvučno domaće ime nastupa na pozornici pod (najčešće) zvijezdama malog kamenog amfiteatra. Koncert kojemu smo prisustvovali u subotu navečer je zapravo u Hrvatskoj viđen već prenekoliko puta: “Zoran pjeva Arsena”. Slovenski kantautor Zoran Predin, perjanica legendarnog Lačnog Franza i veliki prijatelj i štovatelj obitelji Dedić. Uz Predina prateći mu je bend bila sjajna gypsy jazz swing skupina prerano pokojnog Damira Kukuruzovića, Damirov Django Group, šestočlani ansambl koji rastura svirkom.
Kada je prije 11 godina preminuo Arsen Predin je u njegovu čast ubrzo osmislio “Zoran pjeva Arsena” ali iz stotinu spleta okolnosti nikad nisam otišla na jedan takav koncert. Uvijek nešto. A onda smo lani šokantno izgubili jednog za drugim, prvo Matiju, a onda shrvanu Gabi. I od onda mi se čini da taj njegov koncept koncerta ima još daleko veću težinu, ne nužno tamniju i tužniju notu, ali svakako dublje i emotivnije značenje.
Reklo bi se biti u Dubrovniku (da se pohvalim, radi vlastite izložbe fotografija) i ne otići na Orsulu bio je “no brainer”. Po vokaciji Štajerc, kao i vaša dopisnica, Predin (iz Maribora, ja iz Celja), tako se navikao na gostovanja u Hrvatskoj da mi se čini da je stalno “tu”. A i govori tako dobro hrvatski uz tu i tamo koji “pogrešan” izgovor ili riječ koju na brzaka pokušava naći, reklo bi se, Zoran je domaći. Pričljiv, zabavan, s univerzalnim (balkanskim) smislom za humor, da ne znam koju ozbiljnu temu koncerta imao, uvijek se ta njegova nota provuče. I na Orsuli je bilo tako. Iako u čast Arsenu, Gabi i Matiji, ali i Damiru Kukuruzoviću Djangu, Oliveru Dragojeviću, te po tajmingu nepogrešivo još i mladoj ženi iz BiH, Dragani, koja je je u stravičnom požaru kod Omiša izgubila svoj život. Možda je to bio zajednički spomen, svojevrstan in memorian svima njima.
Koncert je pred prepunim auditorijem otvorio s bluzerskom “Završit ću kao Howard Hughes” koja je postala odom kompliciranom i zahtjevnom dobu u kojem smo živjeli (naročito glazbeni umjetnici) tijekom pandemije virusa Covid-19, koja me baš uvijek podsjeća na to kako ju je proročki Arsen napisao. Duet Arsena i Gabi “Ni ti, ni ja” Predin je pjevao uz pomoć novog šefa Djangove grupe, vrsnog violinista Brune Urlića, koji me svirkom uz gitarista Juraja Markača i domaćeg dečka, rođenog gospara, klavijaturista “sa zlatnim prstima” (kako ga je predstavio Predin), Petra Ćulibrka, najviše dojmio solažama.
Kako je Predin rekao, Arsenove pjesme imaju različite teme, ali na kraju nekako uvijek dođe na ljubavne. No dodao je i Predin pokoju svoju kao što je bila “Uzmi me!” koju je snimio s Djangovom Grupom. Dobar štos s igrom riječi (ili razdvajanjem slova) je smislio aludirajući na socio-političku “ispravnost” u pjesmi “Bella Ciao”, gdje je na čuvenom refrenu “…bandiera rossa la triumfera…”, rekao da ne bi smio pjevati “tri junfera”. Na ljubav smo se vratili s Arsenovim “Tvoje nježne godine” i “Takvim sjajem može sjati”.
Na koncertu nisam mogla protestirati, ali ću sada: Predin je prepričavao kako su Arsen i on debatirali tko je najveća rokerica među ženskim izvođačicama ikad i složili se da je to francuski vrapčić Edith Piaf. Složit ćete se sa mnom, ili se Predin krivo izrazio na koncertu ili su Arsen i on dobrano zabrijali, ali Piaf je bila sve drugo samo ne rokerica. Ali da je bila sjajna, bila je. Njena “La Vie en Rose” je i dan-danas u stotinama verzija i varijabli nevjerojatna stvar. Čak i kada je pjeva slovenski kantautor (koji se dobrano potrudio pustiti glas najbolje što može, iako su i Arsen i on više “recitatori/deklaratori”), “La Vie En Rose” je zvučala sjajno. Ali tu zasluge idu i sviračkom dijelu izvođača, Djangu.
Za film napisana glazba, te Arsenova izvrsna “Moderato Cantabile” uvela nas je u sljedeću, iz nijemog filma Charlieja Chaplina “Moderna vremena”, inače predivnu “Smile” Nata Kinga Colea, a u Predinovoj verziji u full swingu s očaravajućom violinom Brune Urlića kao uvodom.
Elaboriranu priču o mladom studentu koji se zaljubljuje u udanu profesoricu (kojeg je za potrebe koncerta prema Predinovoj priči utjelovio Urlić, koji se samo smijuljio), klavirski uvod u Massimovu i Predinovu pjesmu “O mladom studentu i udanoj ženi” dali su nam dubrovački “zlatni prsti”, Ćulibrk. Za “Te noći kad umrem, kad odem, kad me ne bude” Bijelog dugmeta Predin je rekao da spada u one za koje bi jako volio da ju je on napisao, a posvetio ju je tragično preminuloj Dragani u požaru kod Omiša prije 10-ak dana.
Još jedna emotivna posveta, za Damira Kukuruzovića Djanga, koji je prerano preminuo od komplikacija uzrokovanih koronavirusom, “Pjesma o novoj zvijezdi”, digla je večer uz (adekvatno) zvijezde i more na neku višu razinu.
Još malo uz Bijelo dugme i swing verziju Arsenovog “Lošeg vina” rasplesala se angažirana publika, a onda smo se vratili na Arsenove pjesme, “Zagreb i ja se volimo tajno”, “Kuću pored mora” okarakterizirao je poput Sikstinske kapele: kao čistu i božansku umjetnost. Arsena navodno nisu nikad zvali (baš čudno, zar ne?) da pjeva na svadbama, ali je zato napisao odličnu pjesmu za razvode, šalio se Predin, “Otkako te ne volim”. Čuli smo i Predinovu (odličnu što jest, jest) verziju “To the End of Love” legendarnog Leonarda Cohena. Publika je ponovo zapjevala uz kultnu pjesmu “Devojko mala” iz filma “Ljubav i moda”, a sve se to uz pljeskanje nastavilo uz veliku hitčinu Zdravka Čolića “Zagrli me (ako priđeš bliže)”, koju je za njega napisao Arsen. Predin & Co. su završili službeni dio koncerta s predivnom pjesmom Tina Ujevića “Odlazak”, koju je uglazbio Arsen.
Zoran Predin spada u staru gardu izvođača koja siđe s pozornice pa se vrati na bis nakon dozivanja, kako i treba, u Zagrebu bismo rekli “kak se šika”. Prvi bis je bila zajednička posveta Gabi Novak uz divnu “Pamtim samo sretne dane” i logično zajedničko pjevanje benda i publike. S drugim bisom je koncert (ipak) priveden kraju, uz još jednu posvetu, prema Veloj Luci i Oliveru: “A sada Adio”.
Puno sam u tekstu spominjala riječ “posveta”, pa bi se moglo zaključiti da smo što nismo svi plakali cijelo vrijeme na koncertu, ali ako išta Zoran Predin zna, to je kako napraviti posvetu (bilo kome) na način da to bude emotivno, ali u konačnici iskonsko slavljenje života, uz nasmijana lica.
Bravo majstore!
Foto: Vedran Levi