Posve sam neočekivano razvukla ovaj izvještaj s objavom nekoliko dana nakon koncerta – prvih 30-ak minuta koncerta nakon izlaska Bareta & Majki minutu-dvije prije najavljenog vremena (opa!), rekoh, ovaj ću izvještaj napisati u dahu nakon dolaska kući – ali oops! Razmišljam već dva dana što da napišem, a da zadržim rukavice na rukama. Netko bi pitao “čemu?”, hm… možda iz poštovanja prema nevjerojatnom glazbenom stvaralaštvu Gorana Bare za kojeg mislim da je jedan od naših najvećih autora na ovim prostorima, ikad.
Ali ako sam autor nema poštovanja prema sebi, tko sam ja da ispravljam krive Drine? Ako će Bare ikad pročitati ove retke, a neće, popljuvat će i tekst, i mene, i portal, ali iskreno, I don’t give a damn, o tome je trebao razmišljati ranije. No, krenimo ispočetka. Za zagrijavanje su bili zaduženi bračni par, presimpatični Gabrijela i Marijan Jelenić, odnosno Nola iz Pule. Koliko je to dobar bend, toliko je bio posve neadekvatan kao predgrupa Baretu i Majkama. Ono, najmanje vjerojatan izbor. Svoj su set odradili vrlo korektno, mada mi se cijelo vrijeme činilo da nešto ne štima s tehnikom, ali to je moje skroz subjektivno mišljenje. Publika je prilično dobro prihvatila Nolu, obzirom na obzir.
Šalata se već dobrano napunila, večer je bila svježa uz vjetrić koji nam je “mrsio kose”, savršena večer za savršen koncert. Još je i svježe bilo nakon sjajnog koncerta The Hollywood Vampires, taj se niz jednostavno morao nastaviti. Opet, s koncertima Gorana Bare nikad ne znaš, oni su kao Forrest Gumpova bombonijera, nikad ne znaš što ćeš dobiti, koji bombon. Često dobiješ i onaj jako gorke čokolade. Početak je djelovao dobro, “Rođen za suze”, čvrsto. “Fantastična vatra” i “Daj mi” – ide rasprodani koncert uzlazno. Iako moram naglasiti da sam bila prilično daleko od pozornice (a na koncertu Bareta & Majki uvijek pokušavam biti najdalje što mogu (ukoliko ne fotografiram) da mi potencijalno self-devastirajuće Baretovo ponašanje ne pokvari cijeli dojam), pa nisam naročito dobro vidjela ako je bilo kakvih teturanja, krivih ulazaka/izlazaka, nit’ me bilo briga, sve dok Bare radi kada radi ono što najbolje zna: svoja autorska remek-djela u prihvatljivoj live verziji. Zadnje sam bila u Areni Zagreb i taj je koncert bio savršen. Nadala sam se još jednom takvom naročito nakon “Ljubav krvari” – jer je to bila jedna neobuzdana, ufurana, ranjiva, eksplozivna i dramatična verzija, sigurno najbolji dio večeri, s apsolutnim solažama Majki (birajte koga god, nebitno!). I ako prije nije bilo jasno, poslije te pjesme je bilo kristalno jasno da će Majke odnijeti krunu glavnih zvijezda večeri. Jer nakon tisuće koncerata, rijetko vas šesto čulo iznenadi.
Nakon “Odvedi me”, “Ništa lažno” i “Put ka sreći” Bare je počeo mumljati (iako on uvijek malo mumlja), ali ovdje mislim na tzv. komunikaciju s publikom i njegovo pričanje, uglavnom nesuvislica. Ili sam gluha ko top ili mi ne razumijemo veliki um. I to je moguće. Slijedilo je nekoliko opakih blues brojeva, na “Baretov blues” je čak spomenuo Zorana Čalića, sve je to bilo nešto benigno, ali i ne osobito bitno. Majke su zvučale kao da love Bareta, a on lovi samog sebe. Ipak, sve je to bilo još jako dobro (možda zato što sam sucker za rock blues), ali i na “Pozovi me u noć” je mijenjao ritam, dinamiku, ali je blues bio toliko dobar da je bio emotivno prejak. Bilo je pitanje hoće li ovo otići u koncert sa žiletima ili će se dignuti u pravi rock ritam. Nije otišlo ni u što.
Otišao je Bare nakon nekih sat koncerta i 11 pjesama s pozornice s “…to bi bilo to… ” (ili je tako nešto rekao), Majke na pozornici ne znaju bi li sišle ili što da rade. Pa je to kao ispalo kraj koncerta s prvim bisom. Aha. Piš, puš i ono… pauza. A ne bis. Tu je već bilo jasno da koncert odlazi u čudnovato područje.
Drugi početni druck sve odreda ostavština pjesama Majki, prvo uz nekakvu skraćenu “Ja sam budućnost”. “Vrijeme je da se krene” je bila odlična, ali radi gromoglasnog pjevanja raspoložene publike. “Iz sve snage” je opet bila ritmički čudna, s “Budi ponosan” Majke na djelu po stoti put, i na kraju opet ritmički čudna, ali ubitačna “Teške boje” koju su opet “odradili” publika i Majke. Rekla bih, nekad te Bare rastavi na atome pa odeš s koncerta nadajući se da će te cyanofix lijepilo držati u jednom dijelu. Bare ima najbolju publiku na svijetu, ali Bare nije baš uvijek najbolji prema njoj, sebi i bendu. Subota na Šalati, lupao o Srbima i ratu, i o nečem što se ne da ponoviti, prekidao pjesme, mijenjao ih, pa iznenada odlazio s pozornice i vraćao se. Nakon drugog vraćanja, pokušaj “A ti još plačeš” bio je na razini Miše Kovača, kada ne može/neće sam, onda opet zabijaju publika i Majke. Karizma je ista, da se ne lažemo. Mrdne laktom, rukom, publika je na nogama. Ne gore, nego dolje. I onda na zadnjoj, novoj, prelijepoj (ili ako hoćete premoćnoj) pjesmi “Moja jedina” pozove goste, brass sekciju na pozornicu, a on ode manje-više usred pjesme uz “Laku noć Šalata” dok je bend i dalje svirao.
Bilo bi veličanstveno za kraj da je koncert bio veličanstven. Bio je rastavljen na tri različita dijela, ali u njima nije sjala čovjekova karizma jednako. U jednom dijelu nije je više uopće bilo. Baretov koncert je doista poput bombonijere. Nikad ne znaš što češ dobiti.
Foto: Ivica Drusany