Za promjenu vam neću tupiti o Marvelverseu niti o MCU-jevom tipičnom nastojanju da u svakom svom filmu na kraju posjetitelja osvijesti da uskoro dolazi neki novi nastavak iz franšize ili da film razvodni toliko da znaš da dolazi nastavak. To je sve više-manje točno, ali svaka je recenzija o MCU-jevim superherojima, pa naravno i o publici omiljenom Spidermanu, zatrpana smećem zvanom “Marvel ovo i Marvel ono”. Ali istina je, lako je potpasti pod tu “spiku”, pa po defaultu kreneš pisati recenziju na takav način dok ne shvatiš da su recenzije brojnih Marvelovih filmova napola dosadne do bola baš radi toga. Izgubiš nekako fokus o samom filmu i što se u njemu događa, ali naravno ne može se ne pratiti slijed i to je u redu.
Kada je u pitanju Čovjek-Pauk glupo je uspoređivati aktualnog Spidermana s prethodnima, Tobeyjem Maguireom ili Andrewom Garfieldom, da nabrojim samo glumce novog doba. To je kao da uspoređuješ James Bondove glumce iz svih era, može ti se sviđati ovaj ili onaj, ali je u konačnici najvažnije što je koji glumac liku donio i kakav je pojedini film zapravo kao kinematografski, točnije umjetnički uradak. Zato mi se naročito dopao “Spider-Man: No Way Home” (2021.), dakle prethodni film. Scenarij je okupio svu gore spomenutu trojicu (uz aktualnog Spidermana, Toma Hollanda), pa ste mogli u istim scenama procijeniti sva tri glumca i varijacije lika. Osim što je to bilo veliko iznenađenje filma, bila je i poslastica. Osobno volim Hollanda i tog njegovog klinca, tinejdžera pretjerano oduševljenog i uživljenog, a istovremeno pomalo malog gnjavatora – dao mu je neki moderan touch za današnju generaciju klinaca i klinceza te odraslijih, stari bi rekli “omladine”. S druge strane, starija generacija koja i dalje igra igrice (muška populacija, naravno), ili je u duhu i srcu i dalje mlada – dakle prati dogodovštine popularnih superheroja – svi su očito našli u Hollandu neku, svojoj generaciji zanimljivu inkarnaciju lika. Inače ovi posljednji filmovi ne bi rušili sve rekorde gledanosti na svjetskoj razini. “Spider-Man: Brand New Day” već se dovoljno dugo prikazuje u kinima Cinestar (što je relativna stvar, počeo se prikazivati u srpnju!) da smo dočekali da samo što nije prešao 2,5 milijarde zarade!! Holy smoke!
Film, zanimljivo, nije neko remek-djelo čak niti akcijski (iako je u tom segmentu zaista vrhunski), niti po scenariju (iako je priča izuzetno zanimljiva i zrela), niti po glumačkoj izvedbi (iako Holland “prilično” zakucava, a i ostali ga prate u stopu) – ali je zbroj svega, plus izuzetno nadahnuta, rekla bih, režija Destina Daniela Crettona uvelike dobitna kombinacija. Mada bih kao najjaču kariku izdvojila razvoj lika Spider-Man /Peter Parker – Holland je na platno prenio onakvog gore opisanog tinejdžera Petera Parkera iz prethodnih filmova te u ovome mu dao da odraste u (svojom odlukom ili krivicom, kako hoćete) jako usamljenog “omladinca” koji je konačno shvatio što znači biti prvo, odraslo ljudsko biće koje se mora nositi s pravim životom i gubitkom voljenih osoba (teta May, te najboljih prijatelja i voljene osobe). I drugo, možda i važnije, da je borba njegovog alter-ega Spidermana protiv kriminala tj. zla vrlo usamljena borba i posljedično takav i njegov život u kojemu više nema mjesta za cviljenje i gnjavljenje. Mislim da je ta tamna, otužna, čak depresivna atmosfera (do trenutka kada stvari ipak sjednu na svoje mjesto, a to je krajem filma) ono što publika u ovom apsurdnom vremenu zapravo asocijalnih društvenih mreža najbolje raspoznaje i najbolje se poistovjećuje. I u tom kontekstu film je nevjerojatno aktualan.
Kreatori su izabrali slow-burning (sporogorući, op.a.) početak filma i priče, koji zapravo dosta dugo traje i nekima će, pogotovo adrenalinskim freakovima, to možda pomalo ići na živce – dosta se dalo mjesta Hollandu da Peteru Parkeru da uvjerljivog protoka vremena kako bi naš superjunak doživio ono što većina ljudi uistinu jednom doživi: emocionalni slom, depresiju, pronađe sebe samog i svoje srce koje zapravo pokreće Spidermana. I u tom kontekstu je film iznimno zreo. Akcijski dio je vezan uz sadržaj tj. priču (o kojoj malo kasnije), ali ono što je inventivno i vrhunsko napravljeno jest da je rekreirana većina naslovnica stripova ili kultnih Spidermanovih poza koje su utkane u akcijske scene koje pak nimalo ne zaostaju za ostalim filmovima.
Uz nekoliko starih likova koji se ponovo pojavljuju: Frank Castle/Punisher – Jon Bernthal, te Mark Ruffalo kao Hulk/Bruce Banner, pa i Mac Gargan/Scorpion (Michael Mando), uz naravno BFF Neda (Jacob Batalon) i voljene MJ (Zendaya) – jedan dragi lik smo izgubili u prošlom nastavku, tetku May (Marisa Tomei) iako se njen cameo pojavljuje i u ovom.
Uz njih imamo i nešto novih likova od kojih je najvažniji onaj, većinu filma tajanstven antagonist Spidermanu, ali se na kraju pokaže kao Jean Grey (X-Man!), obdarena strahovitim moćima, ali u konačnici još jedna izgubljena, usamljena i otužna persona – baš kao i trenutni Peter Parker. U izvrsnoj sporednoj ulozi imamo i jednu Crnu udovicu, Yelenu Belovu u interpretaciji sjajne Florence Pugh.
Dakle, dobra početna trećina filma se bavi zaboravljenim i usamljenim Peterom/Spridermanom koji tuguje za tetkom May i redovito joj odlazi na grob. Kako je u prethodnom nastavku po svojoj želji da pomogne prijateljima zamolio Dr. Strangea da “začara s gubitkom memorije” njegove najbliže, Neda i Zendayu i još hrpicu ljudi, tako da izgube spoznaju da poznaju Petera Parkera i Spidermana kako više ne bi radi njega imali problema i ne bi bili žigosani kao Spidermanovi suradnici. Dobronamjerno i požrtvovano, Peter se svjesno odrekao ljudi oko sebe, ali ni u snu nije mislio da će ga ta odluka koštati emocionalnog (gotovo) sloma. Je li on Čovjek-Pauk ili Peter Parker? Je li Spiderman zato jer ima ugrađene savršene tehnološke gadgete koje mu je priskrbio Iron-Man/ Tony Stark, tj. Stark korporacija? Ili ipak ima u sebi mutaciju pauka i njegovu tajanstvenu moć, kao što je to imao Maguirov Spiderman? Što je on usamljeniji, to se čini da prevladava Paukov DNK.
I dalje se bori protiv kriminala i pomaže detektivki Jean DeWolff (Liza Colón-Zayas) i njenom timu da pohvataju sve zlikovce, a ima ih na svakom koraku. Ali nakon svake akcije Peter je sve depresivniji iako zna da čini dobra djela. Nedostaju mu tetka, njegov najbolji prijatelj i ljubav MJ. Pokuša s njima ostvariti kontakt, no oni nemaju pojma tko je on i to ga još više ubija, tek sada shvaća kakvu je odluku donio. Na sceni se pojavljuje i novi gadni anonimni negativac s kojim Peter ima pune ruke posla i koji ima moć preskakivanja iz tijela u tijelo te se njima služi za komunikaciju pa Peter nikad ne zna u kojem će tijelu sljedeće biti, ali ga najviše pogodi kada se to dogodi s MJ. Očajan, otkriva se Nedu i MJ i kako je ne može sam čuvati obrati se gunđavom poluprotivniku Punisheru da je čuva on (…a dužan mu je uslugu…). Punisher ima cijeli arsenal oružja pa frca na sve strane.
Joe Bernthal kao Punisher je zabavan i uvjerljiv (ove godine su Holland i on glumili zajedno u dva velika blockbustera, ovom i “Odiseju”), Jacob Batalon kao Ned je isti, samo malo stariji, dakle primarno zabavan, a Zendaya je svom liku MJ, volite je ili ne, dala dubinu i višeslojnost.
Minutaža i pozicioniranje Neda je u ovom nastavku prilično velika, negdje je između dobrodošle (zabavne su te buddy-buddy interakcije s Peterom) i ipak pretjerane tj. prevelike. Nekome će međutim, smetati.
Prava akcija je očekivano početkom posljednje trećine filma gdje se i otkriva tko je tajanstveni antagonist – Jean Grey koju odlično utjelovljuje još jedna mlada, vruća, filmska zvijezda Sadie Sink (Stranger Things). Od antagonista Spriderman i Jean postanu neke vrste saveznici, a autori su tu ostavili kojekakva otvorena vrata, iz čega je naslutiti da će lik Jean Grey biti vrlo važan u MCU budućnosti, sa ili bez Spidermana.
