Goran Bare, glazbenik, autor, slobodno možemo reći rock pjesnik i propovjednik, čovjek koji je živio po svojim pravilima, kojega život nije mazio, a niti je on mazio život, umro je u 62. godini života.
Ova tužna vijest stiže nedugo nakon što Bare više nije izdržao, nakon što je morao napustiti pozornicu na koncertu u Makarskoj, a kada čovjeku koji je živio praktički na pozornici ta ista pozornica poruči kako je došlo vrijeme da se odmori i stane sve je bilo jasno, iako nitko to sebi nije mogao niti htio priznati. “Vrijeme je da se krene”, rekao bi jedan od njegovih najvećih hitova. Svojim odlaskom Goran Bare je na neki način spasio sebe, ali i svoj bend. Vjerujem da nije lako bilo živjeti s njim, a kamoli raditi, jer Bare je bio osoba koja je živjela i radila isključivo po svojim pravilima.
Biografski i diskografski karijera je bila impresivna, od poznavanja i druženja sa Satanom Panonskim u rodnim Vinkovcima, preko alter ega Hali Gali Halid i potom osnivanja benda Majke i dolaska u Zagreb, pokretanja solo karijere s pratećim bendom Plaćenici, do vraćanja naziva Majke koje ga zapravo prate cijeloga života. Sve ove godine, od kasnih osamdesetih do danas, Majke su se mijenjale i to sigurno njegovom krivicom. Ovaj mršavi pas koji liže svoje rane često je puta padao, nekada su rane bile i prevelike, ali se uspio svaki put uzdignuti do te mjere da smo svi počeli vjerovati u njegovu besmrtnost. Vjerujem da će se mnogi složiti sa mnom da smo se svi zadnjih 20, ako ne i više godina zapitali hoće li Bare moći preživjeti još koju godinu. Često je to bilo vidljivo i na njegovim koncertima kada smo pri svakom susretu strepili u kakvom će stanju izaći na pozornicu. Ali to je bio Bare. Većinska publika je čak zadnjih godina priželjkivala da se nešto ludo dogodi na njegovom koncertu kako bi Bare postao i dio njihovih životnih priča. Neki su odustali od koncerata jer im je bilo žao gledati ga u raznim stanjima. Kad bi bocu razbio o glavu, kad bi se raspizdio na pozornici ili pao u foto pit, publika je većinom dočekivala takve scenarije pljeskom i uzvicima oduševljenja jer to je Bare. Od njega se to očekuje. Ali u kakvom god stanju bio znao je izvući koncert, znao je tko stoji ispred njega, vraćao se na vrijeme za mikrofon i iz dubine svoje ranjive duše izvukao pravi tonalitet.
Moglo bi se o njemu pisati danima, pojašnjavati njegov doprinos rock glazbi, pričati o njegovim ovisnostima i unutarnjim demonima, ali što bi rekao jedan moj prijatelj, Bare je bio rijetko iskren umjetnik, rock autor kakvog više neće biti na sceni, čak niti u tragovima. Shvatit ćemo u narednim godinama koliko je on bio velik, sjećat ćemo se njegovih koncerata na neke obljetnice, vrtjeti u glavi stihove njegovih pjesama, baš poput drugih heroja Milana Mladenovića, Vlade Divljana, Jima Morrisona, Davida Bowieja ili Freddieja Mercuryja. Društvo je to kojemu se od danas pridružio jedan hrvatski rock velikan Goran Bare, mršavi i genijalan pas, izvrstan autor, veliki poznavatelj glazbe – vlak koji ga vozi u vječnost je stigao. A još nismo svjesni koliku rupu će ostaviti iza sebe.
Za kraj neću kopati po njegovoj biografiji i diskografiji, spominjati njegove uspone i padove, uspjehe i neuspjehe, dovoljno je reći da sam morao zaustaviti vožnju automobilom, stati sa strane i napisati ove riječi na mobitelu. Stoga ću se samo pridružiti riječima njegovog obožavatelja i kolege fotografa ovog portala koji se često s njim susretao u foto pitovima, Ivice Drusanyja:
“Nekako sam na zadnjem koncertu na Šalati imao čudan osjećaj. Nisam htio na glas reći što sam mislio, ali eto, nekako sam bio u pravu što se potvrdilo i u Makarskoj. A neki dan kao da sam ga do kraja zacoprao kada sam ga stavio u foto galeriju Društva mrtvih pjesnika. Često ljudi kada netko umre kažu spasio se, ali Goran Bare se spasio od svoje patnje i tuge i beštije što se život zove. Otišao je naš mršavi pas, koji je davno bio ostavljen od gospodara. Prešao je rijeku. Jer davno je obećao, poljubit će ponovno svoju dragu, ili u raju ili u paklu. Možda je nama djelovao zbunjen i ošamućen, ali Bare je bio na jednom višem nivou, pametan i načitan čovjek kojeg su ignoranti držali za klauna. Bio je jedan od naših najvećih pjesnika, bio je duša našeg bluesa i rock and rolla. Željko Pervan je u jednom intervjuu najbolje opisao što znači predrasuda i pokajanje. Ukratko, nije do Bareta držao, niti ga doživljavao kao suvislu osobu valjda. Onda je dok je negdje putovao na pumpi kupio ‘Put do srca Sunca’…i vozio i plakao. Moj Bare, hvala ti na djetinjstvu, hvala ti na svim koncertima, svim pjesmama, fotografijama koje sam imao prilike snimiti…nikada te neću zaboraviti…”
Foto: ZG_crnjak