RECENZIJA: Tony Iommi: “From the Dark” – duh Sabbatha je i dalje živ

Nakon više od godinu dana od slavnog koncerta Back to the Beginning i smrti prvobitnog pjevača Black Sabbatha Ozzyja Osbournea, Tony Iommi je izašao iz sjene s novim albumom “From the Dark” i nije razočarao. Reklo bi se da je duh Sabbatha i dalje živ.

Najnoviji album Tonyja Iommija je vlažni san svakog štovatelja i ljubitelja njegovih monumentalnih, tjeskobnih rifova koje je patentirao još prije više od pedeset godina kao gitarist i glavni arhitekt zvuka Black Sabbatha. Jedan od najutjecajnijih rock gitarista u povijesti bi vjerojatno imao status arhitekta heavy metala da taj naslov nešto prije nije dodijeljen Jimmyju Pageu pa su Iommija utješno nazvali kumom heavy metala ili kraljem rifova, premda je njegov teški, mračni ton nastao nuždom jer je kao tinejdžer tijekom rada u tvornici izgubio vrhove prstenjaka i srednjeg prsta na desnoj ruci, a kako je ljevak te je prste koristio na vratu gitare, uštimavši gitaru na niži registar. Taj je gitarski izričaj što ga je koristio tijekom desetljeća sviranja u Black Sabbathu bio prepoznatljiv i postao je temeljem za ono što se kasnije nazivalo teškim metalom, posebno u sporijim doom metal komadima. Iommi je zapravo jedini član Black Sabbatha, a da je svirao na svim albumima benda. Zanimljivo je da „kum“ tijekom karijere nije imao bogatu solo karijeru, iako su Sabbathi imali česte i duge stanke tijekom godina, no i to je bilo, poput njegovog hendikepa, plod spleta okolnosti. Naime, Iommi je još 1986. godine zajedno s Glennom Hughesom kao pjevačem snimio svoj prvi solo album pod nazivom “Seventh Star”, ali su ga producenti nagovorili da ga objavi kao izdanje Black Sabbatha, doduše s kompromisnim naslovom Black Sabbath featuring Tony Iommi. Tako da je prvi svoj solo album objavio tek 2000. godine. Bio je to čudan uradak gdje je svaku pjesmu otpjevao različiti pjevač i to zvjezdanog statusa. Na njemu su pjevali ni manje ni više nego Henry Rollins, Dave Grohl, Philip Anselmo, Skin iz Skunk Anansie, Serj Tankian, Billy Corgan, Ian Astbury, Peter Steele, Ozzy i vječno uzaludni Billy Idol. No zbog toga je zvučao kao neusredotočena kompilacija. Doduše postoji još jedna snimka iz 1996. gdje je Iommi, opet s Hughesom te Donom Aireyom i Daveom Hollandom realizirao jedan session koji je u nešto izmijenjenom izdanju objavljen tek 2004. godine, a naredne godine je izašao hvaljeni Fused, opet s Hughesom kao pjevačem i basistom te bubnjarom Kenny Aronoffom. Iako album ima dobar status, držim kako se Hughesov glas, posebno u njegovoj zrelijoj fazi, ne uklapa u Iommijev zvuk, premda je kao takav bio besprijekoran u Trapeze i u Deep Purple, vjerojatno zato što tada nije pretjerivao u vokalnim akrobacijama i over-singingu, a i Aranoffljev snare ima čudan, iritantan ton primjereniji osamdesetima. Također valja napomenuti kako su pet Black Sabbath albuma gdje je kao pjevač figurirao Tony Martin zapravo Iommijevi projekti, ali su formalno projekti Black Sabbatha i danas zasigurno imaju znatno bolji status nego što su ga imali kada su bili aktualni, čak i “Forbidden”, godinama smatran dnom dna opusa Sabbatha, nakon što ga je sam Iommi 2024. remiksirao, zvuči više nego podnošljivo.

Na “From the Dark” se nekako sve poklopilo kako treba. Bez ikakvih opterećenja i zahtjeva od strane producenata, Iommi i koproducent Mike Exeter su radili što su god htjeli i realizirali vjerojatno najbolji gitaristov solo album s besprijekornim balansom jasnoće čujnosti zvuka svakog instrumenta. Album je izvrsno produciran. Ovaj puta Iommi nije koristio zvjezdanu postavu, osim dodatne gitare Briana Maya u jednoj stvari. Riječ je o širokoj publici nepoznatim glazbenicima. Norveški pjevač Jørn Lande, vokalno na tragu uvjerljive kombinacije Coverdalea i Ronnieja Jamesa Dia poznat u krugovima informiranijih metal slušatelja, pjevao je u nizu metal i prog metal bandova, a najbliže pseudozvjezdanom statusu se približio kada je uz bivše članove Whitesnakea, gitariste Mickyja Moodyja i Bernieja Mardsena bio članom grupe Snake gdje je na koncertima izvodio Whitesnake standarde, ali je s njima krajem devedesetih snimio i album originalnog materijala pod nazivom “Once Bitten” te kada je nakon smrti Ronnieja Jamesa Dia nakratko zauzeo njegovo mjesto u bendu Heaven and Hell koji je zapravo u svemu osim po imenu bio Black Sabbath projekt. To je očito bio okidač za aktualni angažman pjevača u Iommijevom projektu. Basistica Becky Baldwin je svirala u nizu više-manje opskurnih britanskih metal bendova sve dok nedavno nije postala stalna članica mitskog benda velikoga Kinga Diamonda, Mercyful Fate, a s obzirom na instrumentalni izričaj sastava koji uključuje česte i složene promjene ritma, čak i u okviru jedne solo dionice, očito je riječ o basistici zavidne tehnike, no na “From the Dark” je tehnički nešto suzdržanija. Njezin bas, da parafraziramo Petra Preradovića, šumi, grmi, tutnji, huči, ali ne preuzima melodijsku funkciju, nego je strogo vezana uz ritam. Izbor bubnjara Karla Brazila se čini čudnim jer mu je karijera uglavnom bila vezana uz pop glazbu (Robbie Williams, James Blunt i slični) no riječ je o kompleksnom bubnjaru. Već ranije spomenuti Mike Exeter, dugogodišnji Iommijev suradnik je dodao efektne dijelove, uglavnom na melotronu i synthu.

Već na prve taktove početne stvari “Over the Violent Sun” znamo što nas očekuje; žestoki masivni monolitni, ali inventivni gitarski rifovi, uz izvrstan Landeov vokal koji neskriveno vuče na Sabbath fazu kada je Dio bio glavni vokalist, a dijelom i na razdoblje s Tonyjem Martinom, svakako ponajmanje na klasično razdoblje s Ozzyjem. Landeovi tekstovi su niz apstraktnih apokaliptičnih prikazanja koji kao da su preneseni s grozomornih slika Hyeronimusa Boscha u riječi, doduše, ne baš tako drastičnih i detaljnih. Uostalom Iommija tekstovi nikada nisu zanimali. Uvijek je uz sebe imao nekoga tko će se njima baviti. Pjesme su sporog ili srednjeg tempa, uz pravovremene izmjene nešto bržih, sjajnih “World Alone” i “Return of the Arbalist”. Tu je i sjajna “Stormwatcher” s efektnim rifom koji valjda samo Iommijev mozak može smisliti te sablasna, ali u refrenu kao uspjeli kontrast, melodična “Beyond the Dead”. Album završava veličanstvenom sedmominutnom “Legacy” koja kao da, u skladu s naslovom sažima gitaristovu karijeru i sadrži gotovo sve elemente njegovog glazbenog i gitarskog izričaja, a opet ista stvar sadrži i za njega netipični duži solo gdje kombinira električnu i akustičnu gitaru.

Iommijev recentni album je iznenađujuće inventivan, a premda je riječ o staroj školi metala zvuči zapanjujuće svježe. Prvi puta Iommi stvara bez pritisaka sa strane. Čini se da ne reciklira svoje stare rifove i djeluje kao da ih još i danas vadi iz rukava. Možda ih varira, ali se to ne zamjećuje. Svakako nije riječ o remek djelu, ali zasigurno albumu kojim se može ponositi čak i osoba zavidne karijere koja je utjecala na tijek i zvuk moderne glazbe.

4.5Odličan