Zabranjeno pušenje se u subotu, 21. studenog po drugi put vratilo u Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog s projektom „Neuštekani“, kojim svoje dobro poznate pjesme predstavljaju u instinmijim, akustičnim aranžmanima.
Riječ je o projektu koji pjesmama daje novi prostor, a publici priliku da ih čuje drukčije, bez gubitka njihove prepoznatljive energije. Projekt je prvi put predstavljen u Lisinskom početkom 2025. godine, a nakon toga uslijedili su brojni rasprodani koncerti diljem regije. Nastup u Lisinskom zabilježen je na i koncertnom albumu “Uživo u Lisinskom”, objavljenom 1. srpnja iste godine povodom 40. obljetnice albuma “Dok čekaš sabah sa šejtanom”, a njegov se zagrebački povratak ovoga puta dogodio u nešto proširenom izdanju, uz gudački kvartet koji je poznatim pjesmama dao dodatnu glazbenu dimenziju. Da interes za ovaj format ne jenjava, potvrdila je i rasprodana dvorana, kao i činjenica da je publika dočekala bend gromoglasnim pljeskom.

Kao što je na samom početku naveo Davor Sučić (iliti Sejo Sexon), frontmen benda, koncert je bio posvećen Halidu Bešliću, kojemu je ujedno i bio rođendan, pa je večer otvorena pjesmom “Halid umjesto Halida”. Bio je to početak kojim je odmah uspostavljen ton koncerta – svojevrsno slavlje između sjećanja, zajedništva i glazbe koja povezuje različite generacije. No, intimniji karakter koncerta nije se očitovao samo u akustičnim aranžmanima nego i u samom uređenju pozornice. Nekoliko pažljivo postavljenih svjetala, jednostavna oprema i odsutnost suvišnih scenskih efekata stvorili su atmosferu koja je više podsjećala na malo koncertno okupljanje nego na produkcijski raskošan nastup. Tome su posebno pridonijeli usna harmonika i violina, čiji su zvukovi pojedinim pjesmama dali izrazito bluesy prizvuk, povremeno se približavajući i country estetici.
Nakon uvodne posvete uslijedile su “Hadžija ili bos”, “Amilina pjesma”, “Lutka sa naslovne strane”, “Arizona Dream”, “Gospođa Senada”, “Bog vozi Mercedes”, “Počasna salva”, “Lijepa Alma” te “Boško i Admira”. Prvi blok pjesama bio je ispresijecan Sejinim anegdotama i vicevima, koji su se prirodno nadovezivali na karakter pjesama. Njegovi su komentari bili jednako važan dio večeri kao i glazba. Kratki, duhoviti i često začinjeni prepoznatljivim bosanskim humorom uspješno su zbližavali bend s publikom, time dodatno naglašavajući intimnu atmosferu koja se nastojala stvoriti ovakvim aranžmanom.
Tako je prije pjesme “Bog vozi Mercedes” publici poručio: „Rekao sam svojoj djeci da mogu biti sve što požele, samo da nisu šupci. Ovo je pjesma o šupcima.“ Smijeh i pljesak koji su uslijedili pokazali su da Sejo i dalje izvrsno poznaje način na koji se publika može uvesti u pjesmu, ali i da njegove priče ne gube na aktualnosti.

Nakon ovog bloka pjesama na pozornici im se pridružio gudački kvartet, a prva pjesma u tom izdanju bila je “Pismo Elvisu”, čiji tekst potpisuje Elvis J. Kurtović. Iako ju u originalnoj verziji izvodi muški vokal, u Lisinskom ju je otpjevala Anđela Zebec, inače prateći vokal na ovoj turneji i ženski glas u pjesmama koje ga zahtijevaju. Obzirom da je riječ o pjesmi u kojoj je žena protagonist, Zebec je donijela određenu dozu surovosti i ranjivosti u svojoj interpretaciji. Uslijedile su “Laku noć, stari”, “Fikreta” i “Dobro dvorište”, a gudači su poznatim melodijama dodali nježnost i slojevitost, ne oduzimajući im pritom njihovu izvornu emociju.
Posebno mjesto u tom dijelu koncerta zauzela je izvedba pjesme Takvim sjajem, obrada pjesme Arsena Dedića. Sejo Sexon je, prije same pjesme, ispričao anegdotu o tome kako su svojevremeno pitali Arsena mogu li obraditi njegovu pjesmu. Nakon što su mu poslali demo, Dedić im je odgovorio: „Imam samo jedan zahtjev, a to je da uključite gudački kvartet.“ Upravo je ta opaska, kako je ispričao Sejo, bila poticaj za ideju da gudački kvartet postane dio ovogodišnjeg izdanja „Neuštekanih“. Dedić je na snimanje pjesme došao u majici s natpisom „Nemam vremena“, detalj koji je dodatno zaokružio priču o glazbeniku čija je osobnost, baš kao i njegova glazba, ostavila neizbrisiv trag na regionalnoj sceni.
Nakon posvete Arsenu, Zabranjeno pušenje vratilo se, moglo bi se reći, prepoznatljivim pjesmama iz svog repertoara – “Kad dernek utihne”, “Pos’o, kuća, birtija”, “Kažu mi da novog frajera imaš”, “Možeš imat’ moje tijelo”, “Balada o Pišonji i Žugi”, “Karabaja”, “Javi mi”, “Djevojčice kojima miriše koža” i “Tvoja bosa stopala”.

Sejine anegdote i vicevi pratili su gotovo svaku pjesmu, stvarajući dojam da bend ne izvodi unaprijed zadani repertoar, nego s publikom dijeli večer u kojoj su glazba i razgovor podjednako važni. U jednom je trenutku komentirao kako se „Lisinski u grobu okreće“, aludirajući na koncertnu dvoranu koja se tradicionalno povezuje s ozbiljnom glazbom i svojevrsnom idejom visoke kulture. U takvom se okruženju publika, čini se, nije odmah snalazila u tome kako se ponašati na koncertu Zabranjenog pušenja, u ovakvom, malo „ozbiljnijem“ okruženju. Iako su se pjesme pjevale od prvih taktova, trebalo je vremena da se slušatelji oslobode koncertnog bontona i prepuste glazbi. Sejina opaska o Lisinskom dobro je uhvatila tu napetost između prostora koji podrazumijeva sjedenje i pažljivo slušanje te glazbe koja traži pjevanje, ples i neposrednu komunikaciju s izvođačima.
Prije pjesme Pos’o, kuća, birtija Sejo je život opisao kao čistu matematiku: „Prvo se dobivaš, zatim se oduzimaš, razmnožavaš i dijeliš.“ Upravo je tada publika napokon ustala i zaplesala, kao da je bendu i dvorani trebalo malo vremena da pronađu zajednički ritam. Akustični aranžman nije umanjio energiju pjesme, a Lisinski je nakratko prestao biti koncertna dvorana u kojoj se sjedi i pažljivo sluša te postao prostor zajedničkog pjevanja i plesa.
Koncert je trajao puna tri sata, a u Lisinskom su se okupili slušatelji različitih generacija. Pjesme Zabranjenog pušenja pokazale su da prelaze društvene, dobne ili pak neke druge granice, obzirom da su svi pronašli zajednički nazivnik u pjesmama koje govore o iskustvima prepoznatljivima gotovo svima. Bilo da je riječ o ljubavi, svakodnevici, društvenim apsurdima ili životnim promašajima, Sejini su likovi i priče publici bili bliski upravo zato što su, usprkos svojoj specifičnosti, govorili o nečemu univerzalnom. U tome se krije i jedan od razloga zbog kojih koncert nije izgubio na dinamici ni nakon tri sata. Publika je s bendom pjevala, smijala se Sejinim dosjetkama, a naposljetku i zaplesala. Ono što je u početku djelovalo kao susret rock-benda i publike u prostoru koji se tradicionalno povezuje s visokom kulturom, pretvorilo se u zajedničko iskustvo u kojem su se svi, barem na trenutke, mogli prepoznati.

Koncert je zatvoren pjesmom “Fildžan viška”, tijekom koje je Sejo predstavio članove benda, a Anđela Zebec zapjevala “Bacila je sve niz rijeku” Indexa. Nakon završetka pjesme Sejo se zahvalio publici na dolasku i podršci. Izrazio je nadu da je ovaj koncert nastavak jednog predivnog prijateljstva, a potom publici poslao poljubac i zagrljaj. Bio je to topao i iskren završetak večeri, prije nego što se bend vratio na pozornicu i odsvirao bis od tri pjesme – “Jugo 45”, “Šeki is on the Road Again” i “Zenica Blues”.
Gromoglasan pljesak i skandiranje publike koja je tražila još pokazali su da ni tri sata nisu bila dovoljna za sve ono što je bend imao za podijeliti. Njihove pjesme nisu tek nostalgični podsjetnici na neka prošla vremena, nego priče koje i danas prepoznajemo u vlastitim životima. A kada se tome pridruže Sejin humor, gudački kvartet i publika koja nakon tri sata još uvijek traži bis, jasno je da „Neuštekani“ nisu samo akustična reinterpretacija poznatih pjesama, nego koncertni format koji je pronašao vlastiti život.
Foto: Vedran Tolić
