RECENZIJA: Wes Anderson: “Feničanska spletka” – savršenstvo apsurda i pametnih ideja

Filmovi Wesa Andersona, osebujnog filmaša, hiper talentiranog snimatelja otkačenih ideja, “čudaka” američke kinematografije su sve samo ne tipični filmovi. Ako njegove filmove ne pratite nego naletite na neki od njih, istog časa ćete znati da gledate nešto posebno. U svakom pogledu. U konačnici vam se može i ne svidjeti, ali nećete gledati tipičan igrani film s manje ili više predvidljivom pričom jer tome nema mjesta u njegovim uracima. U Cinestaru smo gledali njegov novi uradak – “Feničanska spletka”.

Stalni koscenarist mu je najčešće Roman Coppola (da, Francis Ford je njegov otac) i najbliži opis priča koje njih dvojica smisle idealno opisuje legendarna rečenica Forresta Gumpa iz istoimenog filma: “Život je kao bombonijera – nikad ne znaš što ćeš dobiti”. U ovom slučaju život predstavlja neki od filmova Wesa Andersona. Većinom su priče naoko bizarne, pomalo šašave, jako otkačene, često vrlo humoristične, a gotovo uvijek apsurdne. Ipak dečki priču grade savršenom preciznošću i uvijek u svakom njegovom filmu postoji neki podtekst koji možda isprve niti ne ispliva, što je lošije za film jer konzumna publika treba napregnuti sive ćelije, malo razmišljati ili jednostavno “ući u film”. Dobro je što njegovi filmovi time dobivaju ama baš uvijek “second take” (druga klapa, op.a.) notu, dakle razmišljate o filmu i vrlo vjerojatno ćete ga gledati još barem jedanput, a najčešće nekoliko puta s protekom vremena.

U kontekstu fabule filma i ostvarivanje iste, Andersonovi su filmovi na neki način slični ludim filmovima Terryja Gilliana – nisu baš za svakoga. Naročito ne za publiku koja voli filmove na istu šprancu, u bilo kojem smislu, s predznakom “mozak na pašu” ili “udri ubi”. Ta će se vrlo vjerojatno dosađivati jer neće pohvatati niti najjednostavnije dijaloge (kojih baš i nema). Dijalozi su druga važna karakteristika Andersonovih filmova: u milimetar precizni bez imalo viška ili manjka, često se brzo izmijenjuju, a kako svi odreda imaju i veliki ansambl glumaca – traži od gledatelja angažman u najmanju ruku. Glavni glumac u “Feničanskoj spletki”, Oscarovac Benicio del Toro, jednom je rekao da je u svojoj prvoj suradnji s Andersonom u izvrsnom filmu “Francuska depeša” najprije poželio nešto promijeniti u svom tekstu, da bi odmah nakon toga shvatio da to kod Andersona nema smisla – svaka izmjena bi narušavala precizno izgrađenu filmsku konstrukciju, što je jedna od najvećih odlika Andersonovih filmova. Del Toro je rekao da se nikad u životu nije susreo s takvim tipom filmaša i da glumci u pravilu nisu naviknuti na takvu vrstu rada; filmovi su istovremeno fluidni, neki čak odaju atmosferu eteričnosti, ali je sve “clear-cut” složeno do savršenstva. Naravno, ukupni je rezultat ipak ono što film čini dobrim ili ne, ali se kod Andersonovih filmova nikako ne može poreći da smo gledali nešto vrlo posebno i osebujno.

Spomenula sam glumce i prije nego se okrenem uistinu ovom filmu, još jedna karakteristika Andersonovih filmova; uvijek ima mnoštvo likova, i svaki i najmanji cameo je najčešće izgrađen do perfekcije. Nije slučajno da je u Hollywoodu pa i šire postalo prestiž pojaviti se u Andersonovu filmu (što je i sam del Toro potvrdio), pa tako i u ovom kao i u prethodnim njegovim filmovima imamo uvjerljivo najjači casting godine. Pojavljuju se već spomenuti del Toro, Tom Hanks, Scarlett Johansson, Bryan Cranston, Benedict Cumberbatch, Riz Ahmed, Jeffrey Wright, Rupert Friend, Willem Dafoe, Bill Murray, F. Murray Abraham, Mathieu Amalric… neki u doista minijaturnim ulogama (Abraham i Dafoe), te novopridošlice u svojoj prvoj velikoj ulozi, Mi Threapleton (kćeri glumice Kate Winslet i redatelja Jima Threapletona) kojoj bi uloga u ovom filmu mogla lansirati karijeru koliko je dobro odglumila.

U filmu koji je dosta mračnijeg tona, začudo i šteta, nema mnogo Andersonovskih humorističnim momenata na koje smo navikli u njegovim prethodnim filmovima, nekih baš urnebesnih, a da nisu komedije (već spomenuta “Francuska depeša”, “Asteroid City”, “Otok pasa”, “Darjeeling d.o.o.”, “Obitelj čudaka” ili “Hotel Grand Budapest”) – izvrsno se snašao Michael Cera, mlađi glumac poznat po svojoj ulozi smotanog dečka u “Juno”, koji zapravo sjajno nosi većinu humorističnih redaka u ovom filmu. Cera glumi Norvežanina Bjorna, privatnog tutora i učitelja kojeg je za svojih devet maloljetnih sinova angažirao Anatol Zsa-Zsa Korda (Benicio Del Toro), ekscentrični, hladnokrvni i fokusirani industrijalac, lider obitelji koja upravlja cijelom europskom infrastrukturom – od željeznica, zrakoplovstva, opskrbe energijom i oružjem i još koječime, a prste upetljava u svaki kutak Zemlje gdje se može ostvariti neka dobra zarada. No ni devet sinova nije mu dovoljno za ono što točno ima na umu (a to nikako da saznamo, osim polovično), pa svojim nasljednikom, odnosno upravljanje svojim carstvom želi prenijeti na kćer Liesl (Mia Threapleton) koja se sprema zarediti za časnu sestru i s kojom godinama nije imao kontakt jer Liesl ne voli oca uvjerena da je Korda ubio njenu majku ili barem kumovao tome. Korda se ponaša kao netipičniji don neke mafijaške obitelji i lukavo uspije nagovoriti Miju da “mu bude nasljednica na probni rok”, kako bi se on njoj dokazao i pokazao da nije ubio njenu majku, a ona kako bi vidjela može li radi vođenja poslovnog imperija ipak odustati od stupanja u redovnice. Liesl je čudnovata pripravnica za redovnicu, jako našminkana, puši lulu, nosi skupi i debeli nakit (Korda ju je uvjerio da mora biti takva kako bi bila kredibilna nasljednica)… Oboje glume hladne i proračunate osobe, del Toro je sjajan u svojoj glavnoj ulozi, poslovno pronicljiv i proračunat, a Mia izvrsna kao nepovjerljiva i oprezna Liesl, pokazujući minimalno emocija, a istovremeno pokazuje cijeli dijapazon.

Prepričavati fabule Andersonovih filmova je prvo nezahvalno, a drugo i nema nekog smisla dok ne vidite film jer često priča djeluje čudnovata, zbrkana i da – apsurdna. No, da ipak dobijete kontekst, sve se događa u 50-ima prošlog stoljeća prilikom industrijske ekspanzije kada je mali broj moćnih obitelji vladalo svijetom. Film počinje odmah “u glavu”; Korda preživljava atentat u avionu koji se sruši u paramparčard, ali prije toga katapultira svog pilota (svojom krivom procjenom) jer misli da je on atentator budući da mu je ovo već neki šesti pokušaj atentata – dakle njegovog ubojstva. Naizgled brigom za poslovno carstvo, a u dubini i željom za iskupljenje, odlučuje Liesl postaviti svojom nasljednicom, odnosno nagovoriti je da se ne zaredi – ali kako se jedan drugome moraju dokazati, Korda i Liesl, uz pomoć novopečenog tajnika, ex učitelja Bjorna (prethodnog je opet katapultirao, ovaj put s razlogom, za sedmi pokušaj atentata), kreću na čudnovati put kako bi uvjerili njegove poslovne partnere da preuzmu veći financijski rizik izgradnje u bliskoistočnoj Feniciji – morskog kanala, brane i tunela, kako bi Korda ostvario svojih 5% zarade i cijelu Feničansku shemu, koja na kraju postane spletka, izveo najbolje za sebe, odnosno svoj klan.

Na tom putu započinje suluda turneja šašavih likova i ekscentričnih situacija koje su naizgled poslovni dogovori, a najmanje se priča o poslu, igra se košarka (“ako ja izgubim plaćaš ti svoj dio toliko, ako ja onda ja”), nudi se ženidba vlastitoj sestrični da pristane na neki postotak financiranja, odradi se i transfuzija krvi u dobrotvorne svrhe, imamo i pucnjavu u noćnom klubu pod opsadom komunističke gerile, a cijelo vrijeme se Korda bori s plaćenim ubojicama koji ne odustaju, dok svaki put kada dolaze do nekog od poslovnih partnera, Korda dijeli ručne bombe kao poslovni poklon.

Neka vas ova fabula ne zavara, to su klasični kompleksni i višeslojni odnosi među likovima koje Anderson uvijek plete i u konačnici čak i ako se pogubite uvijek ima neki podtekst, dvosmislenost kao što “Feničanska spletka” pokušava dati balans između ekstremnih pozicija kapitalističkog amorala i konzervativnog morala, koji može ali ne mora biti vjerski usmjeren, i može biti moral ili “moral”. U samoj biti filma je zapravo Kordino traženje svoje vlastite duše, oprosta, iskupljenja, kao i Mijina želja da ne mrzi oca i da se pokaže da on nije ubojica njene majke. Sve to, ako vam nije dovoljno ekstra, prikazano je gledatelju u vrhunskoj vizualnoj estetici, preciznim i neobičnim kadrovima koji je svaki za sebe kompozicija, specifičnom kolorizmu, te scenografiji i kostimografiji koje su kao i uvijek detaljne, vrhunski izrađene, vizualno iznimno doljmljive, gotovo karikaturistične. Doslovno sve u filmu, uključujući nenametljivu ali efektnu i impozantnu filmsku glazbu Alexandrea Desplata, nosi Andersonov poptpis. Kada jednom pogledate jedan Andersonov film dovoljno je od idućeg vidjeti samo jednu scenu i znat ćete točno o kojem je redatelju riječ. A to mogu rijetki filmaši.

“Feničanska spletka” je vrlo dobar film, po meni na razini prethodnog (koji je pak mnogo zabavniji) “Asteroid City”, ali svakako nije na istoj razini kao recimo izvrsni “Hotel Grand Budapest” i “Francuska depeša”. No, gledatelji koji vole izazov inteligentnih dijaloga, dobro osmišljenih premisa, smislenog podteksta scenarija i naravno vizualnog vrlo originalnog savršenstva – ovo je film za vas.

Foto: Ljubaznošću TPS Productionsa/Focus Featuresa