Dva vrlo osebujna autora, dva poprilično različita svijeta stvorili su ‘treći svijet’ kojemu je trebalo vremena da bude prepoznat. Nedugo nakon svjetske premijere koja je bila na Sarajevo Film Festivalu hrvatska premijera filma Arsena Oremovića “Treći svijet“ bila je na ovogodišnjem, devetnaestom izdanju Vukovar Film Festivala.
“Treći svijet“ je dokumentarni film o legendarnom zagrebačkom (novovalnom) bendu Haustor koji je oblikovao i obogatio glazbenu scenu, ne samo hrvatsku nego i diljem regije. Arsen Oremović koji je rođeni Zagrepčanin već svojim godištem (1966.) bio je predodređen da najbolje dane novoga vala, a oni su se zbivali od kraja sedamdesetih pa do druge polovine osamdesetih godina (prošlog stoljeća), praktično prati u real timeu. Upravo u tom periodu dogodili su se neki od ponajboljih albuma na ovim prostorima, albumi koji su i onda, a i danas deklarirani kao vrhunac stvaralaštva poglavito rock i pop glazbe u nas. Upravo o jednom od tih albuma, “Treći svijet“ Haustora, govori i ovaj film. Ali nije ovaj film priča o samo jednom albumu i o jednom bendu, film je ovo koji govori i o jednom vremenu koje je prošlo, a koje je i dan-danas jedna od neiscrpnih tema i u glazbi i u književnosti, i u filmu, a i u mnogočemu drugome. Osamdesete godine i vrijeme novog vala danas je skoro pa i kontroverzna tema jer je to doba po nekima malo precijenjeno, po nekim drugima malo podcijenjeno, a po nekim trećima upravo se u to vrijeme dogodio vrhunac kulturnog izričaja na ovim prostorima i to u skoro svim vidovima kulture. Nećemo ulaziti u te rasprave, poglavito kada svjedočimo da se današnjih dana kultura poprilično sklanja u zapećak i biva čak i zabranjivana i cenzurirana, što je čak i u mračna vremena bilo skoro pa i nezamislivo.
Jedan od podsjetnika kakva se kultura, ona glazbena, stvarala prije četrdesetak i više godina je i ovaj film. Mali podsjetnik na grupu Haustor dobivamo na samom početku filma i tu vidimo kakva je glazbena klima bila u Zagrebu krajem sedamdesetih godina. Dva svijeta su se srela i započela glazbenu suradnju, a kada kažem ‘dva svijeta’ mislim na Darka Rundeka i Srđana Sachera koji su bili Haustorovi spiritus movensi, a upravo njihova različitost, s druge strane i apsolutna spremnost na suradnju, iznjedrila je vrhunsku glazbu koju nam je donio bend Haustor. Ispričali su nam njih dvojica na početku filma i svoje priče o djetinjstvu i odrastanju, a zatim slijedi zanimljivi dio o bendu. Nekakav (ne)sretni moment dogodio im se s njihovim diskografskom prvijencem, singlom “Moja prva ljubav” koji ih je vinuo na top liste i radio stanice, donio im početnu slavu, a bila je to, barem što se njih tiče, jedna totalno atipična pjesma, poprilično drugačija od onoga što su inače radili i što su namjeravali raditi. Već album prvijenac “Haustor“, koji je objavljen1981. godine, donio je sve ono što Haustor uistinu jest bio, fantastičnu kombinaciju urbanog novog vala prošaranu lokalnim etno motivima. Upravo ovo malo remek-djelo prikazalo je Haustor u svom najboljem obliku, a sve su to pratili i fantastični live nastupi. Mala anegdota (koje nema u filmu) je ta da je bend pozvan na veliki nastup na Hipodromu u Beogradu, pošto su bili jedan od najvećih novovalnih bendova toga doba, i pred velikom masom ljudi odsvirali su koncert, a da nisu odsvirali svoj najveći hit. Publika je bila šokirana, ali Haustor je pokazao da je beskompromisan bend i da ima svoju posebnu priču.
Nakon prvijenca slijedi album koji uvijek svaki bend stavlja na vagu, ili jesi ili nisi. Volim reći da se drugim albumom svaki bend formira i pokazuje gdje je i što je, jer pjesme za prvi album skupljaš cijeli život, a drugim albumom biraš gdje ćeš. Srđan Sacher u filmu evocira sjećanja da je pjesme za drugi album stvarao u vremenu dokolice tijekom služenja vojnog roka u Crnoj Gori i da je nastajao u jednoj posebnoj i opuštenoj atmosferi kakvu možda većina ljudi na služenju vojske nije mogla ni zamisliti. Kad se bend ponovno okupio pjesme je predstavio ostalima, Darko Rundek se potrudio pjesmama dati jedno posebno liričko tijelo i krenulo se na snimanje u Split kod tada vrlo cijenjenog producenta Željka Brodarića Jappe. I tako je tu nastajao album od kojega se puno očekivalo, u koji je uloženo puno truda, energije i znanja i koji je predmet ove priče. Album je na kraju izašao, premijerno su ga, kažu, pustili u splitskoj diskoteci Sheakespeare očekujući da će ga ljudi lijepo primiti i pošteno se isplesati, a ispalo je da se plesni podij ispraznio. I što sad?
Siniša Škarica u filmu kaže, “imali smo jedan odličan album koji u sebi nije imao komercijalnog potencijala i to je u to vrijeme bila očigledno velika mana“. Album “Treći svijet“ danas se smatra jednim od najboljih albuma, ne samo novog vala nego ovdašnje rock glazbe uopće, ali eto, dugo mu je trebalo. I nakon tog dugog vremena, gotovo četiri desetljeća, protagonisti koji su ga stvarali našli su se ponovno u studiju. Srđan Sacher na bas gitari, Darko Rundek kao vokal i gitara, a s njima i Srđan Gulić na bubnjevima, Damir Prica Capri na saksofonu i Zoran Zajec Zexa na gitari. Ono što je započelo kao restauracija izgubljene snimke dub verzije pjesme iz 1984. godine pretvorilo se u novi dokument kreativnog procesa i neočekivane nove magije, a sve je rezultiralo novim singlom “Treći svijet (Dub 2025)”. Upravo je realizacija filma bila povod za okupljanje svih članova, a njihov novi uradak postao je i integralni dio ovog dugometražnog dokumentarnog filma.
Kroz arhivske snimke, a i razgovore s protagonistima koji su ga snimili, producirali i objavili, film oživljava duh onoga vremena u kojem je nastao ovaj album koji je dočekan s nerazumijevanjem, a danas je nešto sasvim drugo. Arsen Oremović se uopće ne upliće u radnju, pušta stvaratelje da sami ispričaju priču, a on svojim okvirnim scenarijem, režijom i montažom samo na kraju uobličava priču. Priča ovog filma je u biti priča o dva velika glazbena autora, dva poprilično različita svijeta koji su (barem neko vrijeme) odlično surađivali i stvorili su jedan ‘treći svijet’, možda u to doba neshvaćen, ali na kraju mu je vrijeme dalo najveće priznanje. Priča nakon albuma je relativno poznata, Sacher je otišao iz benda, napravio vrlo uspješne Vještice, a Haustor je pod ravnanjem Darka Rundeka nastavio s radom, i to vrlo uspješno.
U svakom slučaju lijepo je bilo vidjeti na okupu ove ljude, danas skoro i legende, gdje bez imalo žuči vraćaju sjećanja na neka druga vremena i na nekakvu drugačiju glazbu kakve danas skoro više da i nema. Arsen Oremović je uključio kameru i pustio ih da pričaju, a njima to uopće nije bilo mrsko. Danas je neko drugo vrijeme, kamenjari su na štihu, uvodni stih Trećeg svijeta “ustani i kreni” treba nam uvijek biti pri ruci. I za kraj što reći, dobili smo dobar film, pogotovo za nas malo starije, a koji je na Vukovar Film Festivalu dobio nagradu publike za najbolji film festivala. Čestitamo!
Foto: Dominik Vujičić / Interfilm