Vintage Industrial Bar u srijedu, 28. siječnja je po drugi put ugostio Tibora Karamehmedovića, glas i lice benda Silente. Iako često omraženi u javnom diskursu te korišteni kao primjer loše, generičke hrvatske glazbe, ne može se zanijekati da ovaj dubrovački bend čine talentirani glazbenici čija se vještina, virtuoznost i karizma lako prenose i na vlastite solo projekte.
Naime, Tibor je zagrebačkoj publici priredio intiman koncert u ogoljenom, akustičnom izdanju. Bez uobičajene bendovske postave i snažne produkcije, fokusirao se na ono što čini srž njegova autorskog izraza, konkretno vokalnu i emocionalnu interpretaciju te, naravno, gitaru. Sam koncert započeo je s “Vrati nas doma”, koju je publika zapjevala već na prve taktove. Pjevajući, doslovce iz mraka, Tibor je postavio atmosferu za daljnji tijek koncerta. Uz “Dobro večer bejbe, dobrodošli na Tibora” dok je naš protagonist zasjao u odijelu (kojem nije mogao odoljeti), odmah je bilo vidljivo da će ovo biti noć puna ekscentričnosti, zaigranosti te osebujnosti.
U malo manje od 2 sata, publika je dobila priliku preslušati presjek Tiborove solo karijere, budući da je odsvirao veliku većinu pjesama svoja oba albuma. Tako su se, nakon “Vrati nas doma”, na repertoaru našle i “Rekao bih ti”, “Ostajem s vragom kojeg bolje znam”, “Moja si”, “Prerano za reć” te “Kako sad stvari stoje”, pjesme s albuma prvijenca koje su se, u trenutku izdavanja albuma, pokazale jako uspješnima. Ipak, publika je nekako više bila zagrijana za pjesme s recentnog, drugog albuma, a posebno su se istaknule “Njene crne kose”, “Bonvivani” i “Zaborav”, koje su se glasno orile Vintageom, kao i dugi aplauzi upućeni Tiboru nakon skoro svake pjesme.
Ono zbog čega jako cijenim Tibora jest da je, unatoč svojoj popularnosti, pružio priliku mladim glazbenicima da mu se pridruže na pozornici. To je učinio i na svom prošlom koncertu u Vintage Industrial Baru, no od 2019. do sad puno toga se promijenilo na hrvatskoj glazbenoj sceni, pa tako i glede Silentea i Tibora, te mi je drago da je tu praksu nastavio i sad. Tako je s Markom Vukićem otpjevao šibensku, a kasnije, kada je gitaru zamijenio klavirom, na pozornici mu se pridružila Fani Solomun s kojom je otpjevao poznatu Silenteovu “Sve što treba znat’ o ženi”, ali i vlastitu “Nesretnik”. Naposljetku, uz vokalni trio Koda iz Varaždina izveo je “I na kopnu i na moru”.
U konačnici, Tiborov koncert u Vintage Industrial Baru još je jednom potvrdio da se iza etiketa i predrasuda često krije autor koji itekako ima što za reći, ali i otpjevati. U ogoljenom, akustičnom izdanju pjevao je o ljubavi i mržnji, o odnosima koji nas izgrađuju i onima koji nas lome, temama univerzalnima i bolno prepoznatljivima, s kojima se svatko u publici mogao barem u jednom trenutku poistovjetiti. Bez velikih produkcijskih zahvata, fokus je bio na emociji, riječi i interpretaciji, a upravo su one nosile večer od prvih do posljednjih taktova.
Ovakav nastup jasno je pokazao da je Tibor više od „onog iz Silentea“. Bend nudi kolektivnu energiju i prepoznatljiv zvuk, no solo projekt otkriva intimnijeg, ranjivijeg i autorski samosvjesnijeg Tibora. Intimna atmosfera, iskrenost izvedbi i uključivanje drugih glazbenika na pozornicu dodatno su naglasili osjećaj zajedništva, ostavljajući dojam koncerta koji nije bio tek još jedna svirka, već iskustvo koje se pamti.