U zemlji gdje 86% građana sebe drže praktičnim vjernicima, pravo je osvježenje kada se neka skupina ljudi deklarira kao praktični grešnici, u ovom slučaju petorica članova jedne od najdugovječnijih garažnih institucija u Hrvatskoj.
I zaista, nakon 28 godina i tri albuma, a zapravo četiri, ako računamo i onaj nulti album “Electrocuted by…” koji su 2004. snimili za Franjićevu etiketu Slušaj najglasnije! Hereticsi su ostali endemska vrsta na ovom području, jer su se skoro svi ostali nezavisni garažni bendovi u tom razdoblju od skoro tri desetljeća ugasili ili hibernirali na neodređeno vrijeme. Osim nekih koji su znatno kasnije nastali. U svemu tome je najparadoksalnije da i najnoviji ovogodišnji album “Practical Sinners” (Menart) zvuči gotovo navlas isto kao i svi raniji albumi, što upućuje na njihov beskompromisan stav i istrajavanje na vlastitom putu. S druge strane, lakše je kada članovi od toga ne žive, a kultna publika se sastoji od par desetina ili koje stotine uvijek istih ljudi koji se međusobno sreću na njihovim ili koncertima srodnih grupa. No, zašto mijenjati vokalni manirizam Jure The Wildmana kada savršeno funkcionira u oduvijek efektnoj međuigri dvije gitare, Biljanove solo i Žalčeve ritam gitare, kao i elementarnoj, ali suštinskoj ritam sekciji basista Mislava i bubnjara Jana The Guna.
Hereticsi su svoj novi album izveli prije kojih mjesec dana na koncertu u zagrebačkom Routeu 66, ali su bili, iz ne znam kojeg razloga, znatno utišani. Svirački je to bilo na razini, ali je falilo decibela. Naime, njima je nužan frajer na miks pultu koji se ne boji odvrnuti pojačalo da bi dobili pravu sliku onoga što bend može. Hereticsi uglavnom ne deru garažni punk, poput primjerice The Babiesa koji su bili opaki, zajebani pankeraj. Njihovi su vječni uzori bendovi iz šezdesetih poput Stoogiesa, MC5 ili Sonicsa, a na “Practical Sinners” su na nekim stvarima otišli i dublje u prošlost, do bazičnog rock’n’rolla. Gosti na ploči su uglavnom ženski prateći vokali od kojih je najistaknutija Željka Veverec iz Mangroovea, a tu je i Toni Starešinić iz Mangroovea i Chuija koji je na dvije stvari odsvirao hammond i električni klavir.
Od prve stvari enigmatičnog naslova “2-3000 (B-schwg)“, a to se očito odnosi na Braunschweig gdje grupa ima ekipu s kojom se redovito međusobno posjećuju pa do završne “Hormonas”, grupa je u stabilnom, stalnom ritmu, bez nekakvih besmislenih pokušaja usporavanja ili ne daj bože pokušaja realizacije nekakve „laganice“. Ranije izdana “P-P-P-Punch” je ekstravagantni rock’n’roll s klasičnom r’n’r gitarskom shemom, moćnim hammondom u pozadini, efektnim pratećim vokalima te Biljanovim nešto dužim, ali izvrsnim solom. Soulom obilježene “Hurricane” se ne bi postidjeli ni bendovi poput The BellRays ili The Dirtbombs. Prva strana ploče završava s “Midnight Panzer” s nešto kompleksnijim rifom na tragu The Who i stalnom izmjenom ritma.
Druga strana ploče je nešto ujednačenija, ali i kreativnija, posebno solo gitara koja je gotovo stalno prisutna, od “Deathwaltz” pa preko “I’m Scared” horor tematike i agnostičke “Practical Sinner” pa do završne, skoro šestminutne “Hormonas”. Predzadnja stvar “I’m Damned” je očita posveta grupi The Damned, jer tekst ukazuje na naslove nekih od njihovih stvari poput “Stab Your Back”, “Feel the Pain”, “Smash It Up”, “New Rose”, a u refrenu se tri puta ponavlja riječ “damned” kako i glasi naziv njihova epohalnog prvijenca. Zadnja nešto duža, rifoidna “Hormonas” je najkompleksnija stvar na ploči, uz nekoliko distorziranih sola. A kada pjesma naizgled završi, slijedi završni krešendo.
Novi album Hereticsa, dakako nije savršen. Neki su refreni manje dojmljivi od uvoda, a u nekim dijelovima fali malo više agresivnosti kao i, da se izrazimo filmskim žargonom, gradacije napetosti. No, njegove vrline uvelike pretežu nad njegovim manama. Drugim riječima, zajebi filozofiju, meni je ovo dobro.
Prema tome od Hereticsa smo dobili ono što smo i očekivali; prljavi, zajebani, atavistički album koji neće promijeniti svijet glazbe, niti mu je to namjena. Tko je slušao i kome su se ranije sviđali, vjerojatno će biti zadovoljan s novim albumom, posebno zato jer je riječ o prvom albumu grupe objavljenom na vinilu s potpuno novim materijalom. A tko nije, džaba mu pos’o. I još nešto. Naime, kako vrednovati album čiji je prvi zvuk što ga čujemo na prvoj stvari, zvuk hammonda? Neprocjenjivo.
