Štošta zna zalutati u kategoriju za najbolji film na Oskarima, ali kad se nominacije uspije dočepati film na stranom ili bolje rečeno neengleskom jeziku, ipak je to smjerokaz da se radi o crème de la crème ovogodišnjih filmskih naslova.
Drugačije nije ni sa “Sentimentalnom vrijednošću”, novim filmom norveškog redatelja Joachima Triera koji smo gledali u kinu Cinestar. Ne snima filmove prečesto, no zato kad ih snimi, uglavnom pogađa u sridu. “Najgora osoba na svijetu” (2021.) i “Oslo, 31. kolovoza” (2011.) najhvaljeniji su mu uraci, a njima se sada može slobodno pridružiti “Sentimentalna vrijednost”.
Film prati odnos sestara Nore (Renate Reinsve) i Agnes s ocem Gustavom (Stellan Skarsgård). On je, nakon što se razveo, napustio Norvešku kako bi se fokusirao na redateljsku karijeru. Vraća se kćerima u život tek kad im umre majka, njegova bivša žena. A i to nije bez rezerve. Već na karminama natuknuo je Nori da moraju ozbiljno razgovarati. Sutradan su sve one sitne netrpeljivosti, ranije uglađene dostojanstvenošću sjećanja na pokojnicu, izbile na vidjelo kad je Gustav predložio Nori da glumi u njegovom filmu. Ona je inače kazališna glumica, i to poprilično uspješna, pa bi bilo prirodno da se odluči na taj iskorak, ali ona to odbija jer ne želi imati nikakva posla s ocem, a pogotovo ne profesionalno. Tad postaje jasnije da iza njenog napadaja panike prije predstave stoje dublji emocionalni problemi čiji bi izvor mogao biti upravo njen otac.
U međuvremenu Gustav odlazi na filmski festival u Francusku gdje se odvija retrospektiva njegovih filmova te ondje upoznaje Rachel Kemp (Elle Fanning), mladu hollywoodsku glumicu. Isto koliko je oduševljenja Gustavovim starijim filmom, toliko je i zasićena ispraznošću vlastite filmografije. Zbog toga rado prihvaća glavnu ulogu koju je Gustav prvotno namijenio kćeri. Da je otac ozbiljno naumio ostvariti svoj naum Nora shvaća tek zatekavši se u kući kad je kroz prozor uočila crnu limuzinu iz koje izlazi Gustav zajedno s Rachel Kemp.
Ostatak filma prikazuje intrigantnu dinamiku oca i kćeri, gdje se fokus naizmjenično premješta s jednog lika na drugog, u različitim epizodama koje kao da uokviruju crni rezovi od sekundu-dvije. To zapravo daje filmu jednu strukturu nalik konciznijem omnibus-filmu. Kako je radnja labava, te su epizode donekle zaokružene, ali smisao dobivaju kad ih se spoji u cjelinu; kako nas neizbježno određuju odnosi s najbližima. Svaka od tih epizoda, ako ih se može tako zvati, malo po malo otkrivaju dijelove ličnosti, a Trier to radi s izvanrednim osjećam za poetiku slike i izraza. Kako to dvoje surađuje možda najbolje ocrtavaju početni kadrovi obiteljske kuće. Kamera se približava, prelazi preko prozora, fokusira se na detalje, čitavo vrijeme u pokretu što je neobično za prikaz nežive stvari. No kaže tada pripovjedačica otprilike: „U osnovnoj su školi trebali napisati sastavak u kojem se zamišljaju kao predmet. Nora je odmah znala da će biti kuća.“ I time kuća, najprije oživljenja kretnjom kamere, postaje živa i u jeziku nizom najljepših personifikacija, a kojima se prati život Norine obitelji među njenim zidovima.
“Sentimentalna vrijednost” prepuna je takvih sitnih refleksija i svakome će vjerojatno skrenuti pozornost nešto drugo. Nema tu nametanja ideja ili velikih neonskih strelica koje usmjeravaju na ono bitno. Možda je baš zato film težak, ali ne i mučan. Dirljiv, ali ne i patetičan. Držati se te tanke linije najteža je stvar, a Joachim Trier to čini tako prirodno da se čini da je samo tako i moglo biti. Uzevši u obzir temu, nadam se da Trier nije jedan od onih redatelja koji mora iskusiti ono o čemu govori, premda ne znam od čega bi mogao tkati tako uvjerljive likove, ako ne od vlastitih osjećaja. Osim toga, film govori o redatelju koji kroz film pokušava reći ono što ne može reći uživo. Je li to neka metarazina zapravo i nije bitno jer s temom “Sentimentalne vrijednosti” sigurno se mnogobrojni mogu povezati. Kad se tako sagleda, ovo je film – na najopćenitoj razini – o komunikaciji i njenom izostanku. Ni Nora ni Gustav ne znaju komunicirati i oboje se služe umjetnošću da razvežu onaj čvor koji pletu unutarnje blokade. Vječna je ironija da oni koji znaju najbolje s riječima, zapnu kada tim istim riječima trebaju izraziti vlastite misli i osjećaje. Nabrajati kolikim je umjetnicima osobni život bio u rasulu mogao bi biti 13. Heraklov zadatak. A hoće li ovim dvama umjetnicima, Nori i Gustavu, uspjeti posložiti svoje živote i nanovo izgraditi povjerenje, pogledajte sami.
I ne bi bilo pošteno govoriti o uvjerljivosti likova, a ne spomenuti glumce. Stellan Skarsgård briljira u ulozi Gustava, te se saživio s likom tako dobro da vrlo brzo zaboravimo da gledamo Skarsgårda. Njega i inače krasi ta lijepa osobina da zatomi sebe pri oživljavanju najrazličitijih likova. Elle Fanning pak unosi drugačiju dinamiku s odličnim portretom žene koja kao da je slučajno zakoračila iz blještavila Hollywooda u jedan miran, meditativan svijet u kojem bi rado i ostala. Tu je naravno i Renate Reinsve koja je već surađivala s redateljem u „Oslu, 31. kolovoza“ te „Najgoroj osobi na svijetu“ gdje je također imala vodeću ulogu. Očito leže jedan drugome, a kako i ne bi kad joj pođe za rukom donijeti na scenu tako delikatnu, krhku i ranjivu izvedbu.
“Sentimentalna vrijednost” je lagan, poetičan film i umirujuća je spoznaja da i dalje ima mjesta za takve filmove u mainstreamu. Trierova ljubav prema kinematografiji i način na koji komunicira o temama koje su mu važne recept je za odličan film, posebno u vremenima kada se čini da je cijeli svijet zaboravio to drevno umijeće razgovaranja.
Foto: MK2 Films
