U svjetska kina stigla je poslastica za sve okorjele fanove jednog od najutjecajnijih metal bendova koji je proslavio 50 godina djelovanja.
Sedmoga svibnja svugdje u svijetu krenulo je prikazivanje rock dokumentarca o jednom od najutjecajnijih metal bendova. No, dobro, skoro svugdje. Ne i u Hrvatskoj koja bi ostala potpuno lišena spomenutog eventa, da zamolbom Stjepana Jurasa, „šefa“ hrvatskog fan kluba, Cineplexx City Centar ONE i hrvatski distributer Editus nije odlučio ipak izaći u susret i omogućiti premijernu projekciju za šačicu odabranih fanova. Mjesec dana prije nego što će spomenuti film navodno ipak početi s domaćim prikazivanjem. Tako smo se i mi, nekolicina sretnika priključila, kako bi pjevač banda rekao, bez obzira gdje ste rođeni, koliko ste stari, kojoj religiji ili naciji pripadate, dio ste najveće i voljene obitelji!
Da razjasnimo, ako niste fan i ako vam je ovaj bend iz nekog razloga nepoznanica, Iron Maiden je bez ikakvog pretjerivanja jedna od najvećih heavy metal skupina. Jedan od onih bendova koji ne samo da je postavio temelje žanra, već je i svojim djelovanjem inspirirao mnoge bendove i redefinirao formulu što uspješan i dugovječan bend mora sačinjavati, a da njegova popularnost ne jenjava s protokom godina. A i nakon pola stoljeća staža Maideni su bili i ostali rock institucija koja i dalje puni dvorane i stadione, nudeći isti osjećaj doživljenog spektakla, s istom strašću baš kao tijekom njihovih „zlatnih godina“. Stoga, pošto se radi o muzičkoj sili koja inspirira glazbenike, obrazuje i stječe vjerne fanove već dugih 5 desetljeća, nije nimalo čudno kako su tvorci ovoga dokumentarca uspjeli zaintrigirati ljude iz raznih žanrova umjetnosti i sfera života i koliko je zanimanja takav projekt izazvao. No, dobro, sada kada smo ustanovili da gotovo svi vole i poštuju bend Iron Maiden, moramo se napokon zapitati kome je namijenjen ovaj „dokumentarac“.
Iskreno, to i nije baš jasno. I tu sami problemi s ovim skoro 2 sata dugim kupusom počinju. Ukoliko niste fan benda, ali vas zanima glazba te vrste i želite nešto naučiti, velika je vjerojatnost da će vam biti zabavno. Manja, ali moguća vjerojatnost da će vam na momente biti konfuzno i iz tog razloga pomalo dosadno. Ukoliko ste fan banda, svakako će vam biti zabavno dok traje. Pjevušiti ćete u sebi ili lagano na glas čak i u kinu uz kokice, stihove „The Trooper“ ili „Powerslave“, pokušati impresionirati duboko zbunjenu djevojku koju ste dovukli sa sobom stihovima iz „The Rime of the Ancient Mariner“ objašnjavajući joj kako je engleski pjesnik Samuel Taylor Coleridge u dalekom 18 stoljeću bio metalac i ignorirat ćete činjenicu kako nerijetko govore o nekom prošlom vremenu, događaju, turneji, koncertu sa glazbenom podlogom pjesme koja tada još nije bila niti snimljena.
Ipak, uživat ćete gotovo puna dva sata i gledati ispred sebe svoj omiljeni bend i slušati stvari koje ste već mnogo puta čuli uz par iznimaka i iskrivljenih činjenica. Jer, ako ste stvarno pravi fan, poput svih onih fanova koji prate ovaj bend godinama neke stvari će vam lagano, pa makar i podsvjesno početi ići na živce. Za to nije kriv bend, nego tvorci ovoga dokumentarca koji do kraja skoro dvosatnog trajanja nisu uspjeli odlučiti što zapravo žele pokazati. Da se razumijemo. Razlog po čemu su Iron Maiden drugačiji od većine bendova koji su u stanju odraditi urnebesno raskošne i velike turneje i razlog kako njihove albume (naročito ploče) fanovi čuvaju poput svetog pisma (barem i obavezno one iz zlatnog doba, do „Fear of the Dark“), sakriven je za rock nevjerojatnoj činjenici. A ta je da se radi o skupini vrsnih glazbenih profesionalaca s obrazovanim i intelektualnim zaleđem. Iron Maiden nije bend poznat po seks partijima s grupijima ili po članovima koji će puniti novinske stupce s pričama o alkoholiziranom nasilju, zloupotrebi droga i overdoziranjima. U svojoj ranoj fazi prije svjetske slave prošli su sve u tišini, a njihov (treći, ne prvi, kako dokumentarac navodi, ali svakako za ranu fazu od fanova omiljeni) prvotni frontmen (na albumima) Paul Di’Anno je upravo radi takvih ponašanja isključen iz benda i zamijenjen „kulturnijim“, izdržljivijim i pouzdanijim, spartanski uspješnijim Bruceom Dickinsonom.
Pjesme iz pera Stevea Harrisa, a kasnije i ostatka benda ne tule o propalim ljubavima, ne pjevaju o alkoholu, drogama i uživanju u istome. Pjesme su to prožete zanimanjem za mistično, za horor filmove i znanstvenu fantastiku. Pjesme u kojima nam metal band podvaljuje znanje, koje će fanovi znati i naučiti puno bolje nego na što su bili natjerani u školi. Od antičke povijesti i Džingis-kana, martovskih ida, preko Aleksandra Velikog, starog Egipta, britanskih osvajanja i Divljega zapada kroz prizmu Indijanaca, pa do zračnih okršaja u Bitci za Britaniju u jeku drugog svjetskog rata… Od mitologije poput Icarusa ili narodnih predaja kao one o sedmom sinu sedmog sina. Od literature do epa o pustinjskom planetu Dune, djelima Edgara Allana Poea, pa do već spomenutog pjesničkog epa iz „The Rime of the Ancient Mariner“ i do fascinacije pop kulturom, filmovima i kultnim TV serijama… Maideni nas zabavljaju i podsvjesno obrazuju.
Iako će vam reći da je to prvi takav dokumentarac, i impresivno je bilo vidjeti rane snimke, svaki fan je već odavno vidio mnogo od prikazanog. Pa čak i famozni nastup u tada komunističkoj i pod ruskim zagrljajem zapadne glazbe žednoj Poljskoj. I nezaboravne snimke s video kompilacije „Iron Maiden : Behind the iron curtain“ gdje Bruce Dickinson objašnjava entuzijastičnom fanu u poljskom disko klubu davne nam 1984. kako ne može takav metal svirati (samo) uz sintesajzer, jer… „it’s just not right“. ( Da Bruce, no synthesizers, barem ne do “Somewhere in time” i “Seventh Son”… )
Ono što je najiritantnije u „filmu“, upravo je činjenica koliko se stvari ovoj dokumentarac dotakao. I ostavio gomilu pitanja, ne samo neodgovorena nego ignorirana.
Dotakli su se tako samih početaka benda iz vizije Harrisa, (ali zašto ime Iron Maiden i s kojom inspiracijom, i kako je došlo do osnutka, zašto metal usred punk ere i zašto bas? – bez odgovora. ) do prvih albuma i Paula Di’Anna ( zašto oproštajno pismo Paula par godina prije nego što je izbačen?), dolaska Dickinsona i bubnjara Nicka McBraina (kako i zašto baš oni). Helooou dokumentarac, wake up! “WE WANT INFORMATION… INFORMATION!” . Dotakli su se i mukotrpnih turneja, pa i Eddieja kao najdugovječnije, najuspješnije i najkomercijalnije maskote (ali otkud inspiracija za njega i zašto, i gdje je tu Derek Riggs?). Sve do odlaska Dickinsona i teških trenutaka rapidnog pada popularnosti s Blazeom Bayleyem, pa do povratka Brucea, njegove pilotske karijere uz „ED Force One“ sve do raka grla i u konačnici infarkta i umirovljenja Nicka McBraina. Ali gotovo ništa u ikakvu dubinu i smisao.
Dakle, svega se ovaj dokumentarac dotakao, ali na način kao da je AI nasumično nabacao lopatom i odmah krenuo dalje. Bez imalo dubine, srži, značenja ili ikakvog objektivnog zaključka. Uz 50 godina benda koji iza sebe ima odlične albume i impresivne koncerte malo toga je što možemo saznati o samom bendu, o članovima, o njihovim idejama i pogledima na život, umjetnost i karijeru. A fanovi benda poput Iron Maidena to definitivno zaslužuju. Gotovo svaki fan je definitivno na kraju pomislio kako bi umjesto ovako traljavog dokumentaraca Maideni trebali biti bolje zastupljeni uz recimo nekakvu barem kvalitetnu Netflix seriju, koja bi se bazirala na bendu, uz epizodu po albumu, recimo.
A s obzirom koliko velike stadione napuni u svakom gradu gdje nastupa, ne možemo reći da takva serija ne bi imala impresivnu publiku.
Valja napomenuti kako ovo nije djelo banda Iron Maiden, nego se radi o projeku iza kojeg stoje redatelj Malcolm Venville i scenarist David Teague koji su dobili od benda na raspolaganje impresivnu arhivu snimaka, ali nigdje u dokumentarcu nam se ne obraćaju članovi benda. Tek čujemo njihov glas iza pojedinih snimaka. Čak su i Paula Di’Anna, u njegovim, nažalost posljednjim danima života s terapije u Zagrebu,iz Hrvatske dopremili do Londona, tek i samo da mu snime glas u jedinoj njegovoj rečenici u “filmu”.
Ali zanimljivo je međutim bilo vidjeti i neke random fanove i kolege glazbenike. Među fanovima su tako ravnopravno i njujorški vatrogasac, ali i španjolski glumac Javier Bardem. O utjecaju koji je na njih ostavio tako nam podjednako govore i bubnjar Metallice Lars Urlich, kao i frontmen banda Kiss Gene Simmons, šef Antraxa Scot Ian, basist benda The Cure Simon Gallup, pa čak i Chuck D, američki reper, najpoznatiji kao vođa i frontman hip-hop grupe Public Enemy itd. Nažalost niti Lars, niti Ian nisu rekli ništa suviše pametno, pamtljivo ili značajno. A šteta je da za taj pokazatelj utjecaja nije izabran i netko od mlađih glazbenika na koji ovaj bend još uvijek utječe dok krče svoj put prema vrhu. Umjesto toga čuli smo samo prožvakane izjave o bendu iz usta njihovih ostarjelih glazbenih vršnjaka.
Možemo priznati kako definitivno nije lako pola stoljeća rada ugurati u dva sata videa. Ali čemu onda i pokušavati ako finalni proizvod ispadne ovako, kao da ga je sasvim generički, sastavljala umjetna inteligencija. Ovaj “AI” ostavlja dojam kao da je doduše naučio definiciju što je to rock i metal band, ali nikada prije zapravo nije čuo za Iron Maiden ili se jednostavno nije drznuo pitati fanove što ih to najviše zanima ili intrigira oko samog benda.
“Iron Maiden: Burning Ambition” zanimljiv je ali ujedno katastrofalno mlak „wana be dokumentarac“. Odnosno salata povijesnih snimaka koje djeluju kao da su editirani, ne uz znanje, iskustvo ili ljubav prema bendu, nego uz generički pritisak na shuffle dugme, pa što ispadne. Bez sumnje da će svaki poklonik benda htjeti i željeti pogledati ovaj film, jer ipak radi se o bendu Iron Maiden. Ali ne mogu reći da se radi o kvalitetnom „filmu“. Stoga su možda i glasine istinite kako šef benda Steve Harris i nije bio suviše impresioniran tako amaterskim prikazom polustoljetnog rada, pa je to razlog zašto je radije s kolegom Janickom Gersom ostao odmarati i pripremati se za predstojeću turneju u našem Splitu. Unatoč raskošnoj premijeri u Londonu kojoj su poput pravih filmskih zvijezda nazočili ostali članovi benda.
U isto vrijeme, na YouTube stranicama benda možete pronaći puno zanimljiviji, trodjelni dokumentarac o bendu “The History of Iron Maiden”. Ali kao cjeloživotnom fanu, istina je, osobno mi je bilo drago pogledati “Burning Ambition” i vidjeti svoje idole iz djetinjstva uz presjek njihove karijere. Ali i dalje držim da bend poput Iron Maidena zaslužuje dokumentarac koji djeluje kvalitetnije od naizgled na brzinu sklepanog uratka kakvog ćete si pustiti da vam se vrti na YouTubeu dok u pozadini radite nešto drugo. Sorry!