Denis Katanec odavno se ne mora nikome dokazivati. U petnaestak godina koliko je prisutan kroz nekoliko projekata koje je radio dokazao je ne samo svoj talent i glazbeno umijeće, nego i onu neku posebnost i osobnu prepoznatljivost po kojoj je specifičan na domaćoj glazbenoj sceni, a koja je, mora se priznati, svakim danom sve šira i bogatija. I ne, ne mislim da se njegova prepoznatljivost odnosi samo na njegov glas i specifičan način pjevanja, nego mislim prvenstveno na njegov poseban autorski stil stvaranja riječi i glazbe i njihovo sljubljivanje.
Nakon početaka s Felon i Okanagan LTD i nekoliko solo projekata koje su obilježili avant i freaky pop folk i indie, Denis se zadnjih desetak godina posvetio radu s bendom. Klinika Denisa Kataneca startala je 2016. godine s EP albumima “Nikta Zorja” i “Rode” (2019.), albumom “Jada Jada” (2020,) da bi svoj vrhunac doživio albumom “Kao zao kor” (2023.), koji nije bio jedan od albuma sezone nego mislim da spada u sam vrh domaće glazbene produkcije općenito. Već samim tim nasljednik ovoga albuma očekivao se kao nešto posebno, a naravno Denis, kakav već je, nije oko toga pravio nikakvu pompu nego se “Ununani” samo nedavno pojavio na glazbenim platformama. I opet usprkos malim najavama i ponekom pjesmom koja je najavila album opet nas je uspio iznenaditi.
“Ununani” je sve samo ne podilaženje publici, ali to ionako nikada nije bio Denisov način razmišljanja, nego smo dobili jedan duboko introspektivni album koji zadire duboko pod kožu autora, a isto tako i slušatelja. Bolest je teška za sve i za svakoga. Bolesno može biti sve, može biti bolesno tijelo, a u konačnici može biti bolesno i društvo. “Ununani” govori ponajviše o bolesti i odnosu prema bolesti. Na početku kada sam prvi put vidio naslov ovoga albuma nisam znao što ova riječ znači. Ali nakon preslušavanja sad mi je poprilično jasno zašto se album baš ovako zove. Možda bi najbolje i bilo kad bismo svi na kraju bili ušuškani i ununani kao mala djeca prije spavanja da ne mislimo na bolest, na svijet oko sebe, na ništa.
Novi album Klinike Denisa Kataneca sve je samo ne veseli album, dapače ovo je vrlo težak album kojim prevadavaju teške teme, ali kada do kraja uđete u njega vrlo lako ga je ponovo slušati i slušati. Album otvara “Falični trombon” koji u skladu s cijelom lirikom albuma naravno svira Đavo, a pjesma iz molske strofe prelazi u divan durski refren. “Mrtva krv” daje naslutiti pravi narativ ovoga albuma, a to je taj osobni odnos prema bolesti, a od početne lagane akustike završava sa teškim noise outrom.
…drugi ja za svaki dan,
nijedan nije radostan,
crna – bijela me vesele,
sve me boje snevesele.
…u meni kola mrtva krv…
“Kornjača” je drugo i ponešto drugačije čitanje pjesme koju znamo s EP-ja “Rode”, a “Da bi reč rekel” koja slijedi donosi poruku beznađa i odustajanja već svojim uvodnim stihom, dok me fantastični gitarski outro podsjetio na “I’m Only Sleeping”.
Možda je bolje
jednostavno da umrem,
i odbacim tijelo,
da si samog od sebe,
oduzmem…
“Eoni” sa svojim akustičnim početkom donosi priču o onome koji donosi ono najgore, koji uvijek vreba i koji je uvijek tu.
Iako on vreba,
iako on spava
svako malo padne jedna glava,
iako se nekad čini mrtav,
možda probudi se sutra…
Slijedi naočigled vesela “Lava pod”, jedna od pjesama koje su najavile album koja svojim catchy ritmom, zaraznom melodijom i tekstom o dječjoj igri ’uzima’ na prvo slušanje i pjesma koja će se vjerojatno ponajviše ’vrtiti’ u eterima. “Separira” je pjesma koja se prirodno naslanja na predhodnicu i koja svojim isto tako lijepim refrenom na kraju predstavlja pokušaj prirode da se obnovi i preko sunca nastavi suživot s licem kojega obasjava. “Danya” je lagani ples ispraćaja na nebo, pjesma koja ubada direktno i koja donosi svu morbidnost života svojom gitarskom katarzom na kraju. “Školica” svojim literarnim osmercem, koje Denis očigledno voli, nastavlja sa mračnom stranom toka misli koja je uvijena u dječju igru školicu.
… Ispale iz gnjezda ptice,
u požar koji nemilice,
guta svaku što zaluta,
i ne doživi svoj trenutak…
Ova zvijer sad zove me
Da igramo se školice
Mnogi ovdje nauče
Da se svako spotakne
I onda padne niz brijeg…
Klinika Denisa Kataneca završava svoj “Ununani” u laganom ritmu uz “Jedno malo vrelo”, divnu laganu stvar koji na najbolji način završava ovu tešku ispričanu priču. Denis i Srećko na kraju lete, bdiju i bježe u snu u kojem raste cvijet, a to nije ružan cvijet. “Ununani” je kao što sam već rekao težak album teških tema, možda su smrt i krv neke od najčešće spominjanih riječi na ovome albumu, ali “Ununani” je vjerojatno i ponajbolji album Klinike Denisa Kataneca ili barem u ravni s njegovim prethodnikom. Produkcijski, aranžerski, a i vizualom ovo je vrhunac njihova dosadašnjeg rada, a Brane Norac, Karlo Cmrk i Vinko Vujec koji su osim Denisa doktori na ovoj Klinici vrhunski su odsvirali svoje dionice.
Trebat će svakome vremena da se uhvati u koštac s ovim albumom i njegovom težinom, ali ne sumnjam da će svatko prepoznati njegovu veličinu. Svakako će ovo biti jedan od vrhunaca ovogodišnje domaće glazbene produkcije, ali Denis nas je svojim prethodnim radovima na to već naviknuo.
