Odluka da se formira supergrupa koja bi izvodila pjesme s tri epohalna albuma King Crimsona iz osamdesetih, “Discipline” (crveni), “Beat” (plavi) i “Three of a Perfect Pair” (žuti), izgleda sasvim logična s obzirom na to da te ploče danas imaju poprilično bolji status nego što su ga imali tada.
Osamdesetih kada je imperativ bio jednostavnost i minimalizam u izričaju, Crimsoni, pioniri prog rocka, doživljavani su kao dinosauri, a štovatelji njihovih monumentalnih albuma iz sedamdesetih su bili blago razočarani jer su Crimsoni naizgled zvučali kao tipični new wave bend. Grupa je potpisala ugovor na tri albuma i vjerojatno je samo zato opstala tri godine jer su već pri snimanju “Beata” započele međusobne svađe da bi sve to kulminiralo tijekom realizacije “Three of a Perfect Pair”, no te su ploče, premda se općenito smatraju slabijim dijelovima trilogije, kasnijim kritičkim revalorizacijama amnestirane. Gitarist Robert Fripp, jedini stalni član tijekom svih inkarnacija Crimsona, devedesetih je opet obnovio grupu, a u ovom stoljeću je formirao novo izdanje Crimsona s trojicom bubnjara kao koncertnu atrakciju koja će izvoditi materijal uglavnom iz sedamdesetih. Tako je publika prvi puta mogla čuti primjerice neke pjesme s kontroverznog, ali majstorskog albuma “Lizard” iz 1970. koji nije nikada promoviran jer se njegova postava raspala doslovno isti dan nakon što je završeno snimanje. Materijal iz osamdesetih je, uz poneku iznimku, ignoriran, a gitarist Adrian Belew, član inkarnacije iz osamdesetih i devedesetih, nije bio pozvan u navedenu postavu. Negdje 2010. je Frippu izložio ideju da obnove postavu iz osamdesetih kako bi na turneji povodom tridesetogodišnjice izvodili tadašnji materijal, ali su i Fripp i bubnjar Bill Bruford odbili tu ideju. Tek je 2024. formirao grupu s izvornim basistom Tonyjem Levinom, Steveom Vaijem koji je preuzeo Frippove dionice i bubnjarom Toola, Dannyjem Careyem. Nakon uspješnih turneja po Sjedinjenim državama te prošle godine po Latinskoj Americi i Japanu, došla je na red i Europa.
Prostor zagrebačke Šalate je bio ispunjen stolicama i numeriranim mjestima gdje su se smjestili pripadnici gotovo svih naraštaja ljubitelja glazbe, od klinaca pa do starijih štovatelja od kojih je poneki možda i svjedočio nekom od rijetkih koncerata postave iz osamdesetih. Da je možda netko od prisutnih svjedočio koncertu iz sedamdesetih, ipak treba biti klasa optimist. Koncert je započeo točno u 20.30 kako je i najavljeno, bez ikakvog dramatskog starta. Belew, Levin, Carey i Vai su ušetali na binu, poklonili se i započeli prigodno s “Neuroticom”, šizoidnom stvari s “Beata” i moglo se čuti da je sound djelomično neuštiman. “Belew” je bio glasniji od Vaija, a i bubnjevi su se osim snarea slabije čuli, no već na sljedećoj “Neal and Jack and Me”, a posebno na “Heartbeat” zvuk se iznivelirao. Izvedba “Neal and Jack and Me” je najočitije pokazala u čemu je razlika između Frippovog fluidnog i Vaijevog lepršavog stila gdje koristi sve moguće gitarističke tehnike. Dakako, Vai uglavnom svira Frippove dionice, ali si u solima uzima slobodu dati vlastiti doprinos grupnom zvuku. Izvedba “Heartbeat” je bila najsličnija studijskoj verziji, tom nesuđenom „hitu“. Naime, izdavačka kuća je za tu pjesmu realizirala spot koji je emitiran i na MTV-ju, no emitirao se toliko rijetko da su ga vidjeli valjda samo oni koji su 24 sata dežurali ispred TV ekrana.
Grupa je u prvom setu izvodila isključivo stvari s “Beat” i “Three of a Perfect Pair”, a kako je potonji album neadekvatno promoviran, osebujna, briljantna “Model Man”, kao tipični model osamdesetih, nikada nije izvedena u okviru King Crimsona. Svjedočili smo nadahnutoj izvedbi sa, za razliku od studijske snimke, akustičnim bubnjevima. Prvi set je završio agresivnom verzijom instrumentalne “Larks’ Tongues in Aspic (part 3)”, poveznicom s istoimenim albumom iz 1973. gdje se nalaze prve dvije verzije navedene stvari. Bilo je očito da bend uživa u svirci, a instrumentalna međuigra je bila na zavidnoj razini.
Nakon dvadesetak minuta na pozornicu se popeo Danny Carey kako bi na posebno postavljenom setu udaraljki započeo uvod u “Waiting Man” da bi polako pristizali ostali članovi i upotpunili zvučnu sliku sve do iznenadnog završetka, Belewovog uzvika „and home I am“ i efektne završne bubnjarske minijature. Nakon toga je uslijedila sjajna gotovo osamnaestminutna verzija “The Sheltering Sky” gdje Vai i Belew pokazuju dio svoga gitarističkog genija i mogućnosti gitare kao instrumenta. Time započinje set pjesama s “Discipline” koji će biti izveden gotovo u cijelosti, osim naslovne pjesme, a između njih će se uglaviti i dvije stvari s “Three of a Perfect Pair”. Po reakciji publike je bilo očito da ponajbolje poznaje materijal s “Discipline”. “Frame by Frame”, nesumnjivo remek-djelo je jedna od svirački najzahtjevnijih stvari u povijesti moderne glazbe, ritmički složena do granica nemogućeg pa nije čudo da su BEAT u jednom trenutku ispali iz ritma, no nema zamjerke jer riječ je o živim ljudima, a ne robotima. Naime, tijekom zapanjujuće gitarske interakcije s Vaijem, Belew u istom trenutku pjeva i gotovo je nemoguće, osim slučajno, ostati u tempu. Čuti uživo ovu pjesmu je svakako privilegija. Nakon svojevrsnog smirivanja s “Matte Kudasai” uslijedila je efektna “Elephant Talk”, uvodna pjesma s “Discipline”, a regularni dio koncerta je manijakalno završio s “Indiscipline”.
No za kraj je ostavljena prava slastica za Crimoside. Legendarna “Red” s istoimenog albuma iz 1974., protometal komad s jednim od najefektnijih rifova ikada napisanih, do dan-danas ostaje jedna od kultnih King Crimson pjesama i zapravo jedina iz ranijeg razdoblja koju je band iz faze osamdesetih regularno izvodio na koncertima. Bila je to prva pjesma izvedena na bis u vjerno reproduciranoj izvornoj verziji, dakako bez klavijatura. Za sami kraj koncerta su izveli paranoidnu, prijeteću Thela Hun Ginjeet, nadahnutu ubojstvom Johna Lennona i nasilnim incidentom koji se dogodio u Londonu dok je band snimao Discipline, no nabrijana i začudno poletna stvar je zapravo ponajbolji izbor za završetak nastupa četvorice iznimnih glazbenika.
Prošlo je više od dvadeset godina kada sam svojevremeno otišao u Opatiju gledati koncert Gibonnija samo zato što sam čuo da će mu basist biti Tony Levin, čovjek koji je bio dio jedne od brojnih Crimsonovih postava, premda je visoki renome u glazbeničkim krugovima stekao i ranije, suradnjama s Peterom Gabrielom, Johnom Lennonom, a i John McLauglin ga je zvao u prvu postavu Mahavishnu Orchestra. Bilo ga je lijepo vidjeti i čuti, ali je tada on figurirao kao klasični plaćenik, zabavljač. No vidjeti i slušati ga kako s Adrianom Belewom izvodi materijal s tri mitska albuma iz osamdesetih, tada je izgledalo gotovo nemoguće. Ipak ostvarilo se. Doduše u krnjoj postavi s nesumnjivo izvanrednim glazbenicima. Britanski dio te postave Crimsona je u penziji, no ovo je svakako dostojno izdanje jednog od najkreativnijih sastava u povijesti rock glazbe. Nije originalno, ali je i dalje izazovno i svirački gotovo besprijekorno.
Uz kratke minimalne poteškoće na početku sound je bio vrlo dobar i dovoljno glasan, gdje se podjednako čuo svaki instrument, posebno gitare,jer riječ je o gitarističkom bendu. Uz besprijekornu set listu, razigrani zadovoljni bend i entuzijastičku publiku koja poznaje materijal, dobili smo jebeno dobar koncert.
Foto: Matea Marušić