Toplotni udar koji se nadvio nad cijelu zemlju već dva tjedna trebao je za vikend malo ublažiti ali u subotu, 8. kolovoza na Šalati ponovno se degodoio temperaturni poremećaj koji ovaj put nije donijela anticiklona iz Afrike nego punk bend iz Australije.
Amyl and the Sniffers čim su najavljeni za koncert u Zagrebu potaknuli su veliku pomamu za ulaznicama pa nije čudo da je Šalata bila krcata. I to krcata svim generacijama, od starih, najstarijih domaćih punkera do onih najmlađih, ali i ne samo punkerima nego i ljubiteljima i svih ostalih glazbenih smjerova jer u Zagreb je dolazila nova, mlada grupa na vrhuncu svoje snage, a ne neka islužena zvijezda koja je tu u prolazu svako malo. Nisam punker, nikada realno nisam ni bio. “Never Mind the Bollocks” cijenim kako bi ga i svi trebali cijeniti, ali uvijek sam iz tog nekog vremena bio više fan The Clasha ili The Rutsa, The Damned sam samo okrznuo, a dalje u punk nisam išao. Što se koncerata tiče tu sam još slabiji. Prije skoro dvadesetak godina imao sam priliku pogledati Sex Pistols u originalnoj postavi, ali diskutabilno je koliko je to bilo to s Glenom Matlockom u havajskoj košulji i “Silver Machine Hawkwinda” u repertoaru, a ostatak punka na koncertima su mi bili rano Hladno pivo, Gužva u 16ercu, Mašinko i možda Repetitor, ako su svi oni punk. Otkud sad tolika osobna priča o mom punku? Pa eto, ne zamjerite, morao sam jednom izbaciti i taj punk iz sebe, a onda sam u subotu ponovno krenuo na punk.
Put od nešto manje od dvjestotinjak kilometara do Zagreba mislio sam još jednom iskoristiti da već po tko zna koji put preslušam kompletnu dugosvirajuću diskografiju Amyl and the Sniffersa, ali već do prve stanice na kojoj je autobus u međuvremenu stao već sam sve bio preslušao. Njihova kompletna diskografija, sva tri do sad objavljena albuma, traje nešto manje od sto minuta. Ali kakvih minuta. Mene su osobno kupili s pjesmom i spotom “Guided By Angels” s drugog albuma “Comfort to Me”, a onda sam se vratio na njihov odličan debi album “Amyl and the Sniffers”, da bi se ljubav nastavila s trećim albumom “Cartoon Darkness” objavljenim prije dvije godine. Bend postoji već nekih desetak godina, a kako rekoh za to vrijeme snimili su tri albuma i dva EP-ja na samom početku karijere koja im je iz godine u godinu sve uspješnija i sada su postali već globalne zvijezde koje su za svoj rad dobile i neke respektabilne nagrade.
Amy Taylor je alfa i omega ovog australskog benda i oko nje se sve vrti i događa, što na albumima, a pogotovo naravno na koncertima. Izuzetno atraktivna djevojka zna svoju osobnost istaknuti do krajnjih granica, a svoju energiju uspijeva u cijelosti prenijeti na publiku. Čim je izašla na pozornicu Šalata je eksplodirala. Vizualno je bila kombinacija Courtney Love i Maje Šuput, ali Amy ili Amyl kako joj je stage name je svoja i samo svoja. Otvorili su nastup ubitačno s “Control”, odličnom stvari s prvog albuma s kojom obično otvaraju svoje nastupe, pa su se prebacili na zadnji album koji je i ponajviše predstavljan s “Do It Do It”, da bi se ponovo vratili na prvijenac s “Cup of Destiny”. “Capital” i “Security” slijedili su s drugog albuma, a onda nova “Doing In Me Head”. Ubitačan početak, ali najbolje tek slijedi. Ljudi skaču, kupaju se u znoju, a Amy vidljivo uživa u svemu tome s bine. “Guided By Angels”, još uvijek moja omiljena slijedi, a u njoj je i možda stih koji objašnjava Amy i njezin stav.
“… I’ve got plenty of energy
It’s my currency…“
Ljudi prepoznaju pjesmu, ljudi čuju poruku, a pjesme benda Amyl and the Sniffersa imaju svoje poruke i ljudi ih prepoznaju. Nakon “Starfire 500” i “Facts” stiže mali trenutak usporavanja s “Big Dreams”, a onda se pržiona nastavlja na najjače. “Me and the Girls”, “Pleasure Forever” (s prvog EP-ja), “Shake Ya”, “Chewing Gum”, “Tiny Bikini”, “U Should Not Be Doing That”, “Jerkin'”, “Hertz” i “Some Mutts” dovode ovaj koncert do usijanja.
The Sniffers su u biti jedan odličan superbrzi, žestoki hard rock bend iz autralskog puba u kojemu odlični bubnjar Bryce Wilson i zamjenska basistica kojoj na žalost nisam uspio uloviti ime (jer sam skoro cijelo vrijeme morao na rukama nositi ležeće genijalce), a koja je svirala umjesto originalnog basista Gusa Romera, daju fantastičnu ritam podlogu na koju odlični i atraktivni gitarist Declan Mehrtens slaže svoje hard rifove, a kad se u priču uključi i Amyl iliti Amy Taylor onda ovaj bend postaje pravi punk bend.
Za sam dodatak nakon ovoga ubitačnog seta ostavili su stare “Got You i GFY” s albuma prvijenca za bis. Svi su bili mokri do gole kože, svi su bili u transu osim možda nekih dežurnih namćora, ali takvih ima uvijek. Sedamdesetak minuta koncerta nekima je bilo malo, ali rekao bih da je to u ovakvom ritmu bilo taman, pogotovo s obzirom da im kako rekoh kompletna dugosvirajuća diskografija traje ispod sto minuta. Bend odličan, publika odlična, vrijeme odlično, svi uvjeti za dobar provod bili su ispunjeni. Prije nekoliko dana nakon nastupa još jednog australskog izvođača feedovi hrpe ljudi na društvenim mrežama bili su ispunjeni utiscima, fotkama, storijima i svime s koncerta. Nadam se da će i ovi austaralski izvođači naći tu neko svoje mjesto jer koncertom na Šalati to svakako zaslužuju.
Na kraju ne treba zaboraviti spomenuti i predgrupu, simpatični trio, talijanki Hey Darling! koje su uspjele zainteresirati i zagrijati publiku pred nastup glavnih zvijezda večeri svojim prvim nastupom van Italije i svojim garažnim rockom u koji su uklopile i Lucia Battistu. Lijepa i žestoka večer na Šalati jednog benda na vrhuncu svoje snage i karijere nakon čega je slijedio ugodan put kući u punom busu.