Supergrupa američkih superzvijezda se konačno ukazala i u Hrvatskoj, ali u Zagrebu, a ne prvobitno planiranoj Areni u Puli.
Neki bi rekli “još bolje!” i djelomično mislim da je pravi razlog da se ulaznice u Puli nisu baš prodavale jer ekipa u kojem je najvažnije biti (hard pa i shocking) rocker teško da bi baš rasprodala Arenu u Puli. Iako je službeno objašnjenje čini se bilo da ne stane sva ona produkcija na tu ljetnu lokaciju. Nakon što smo odgledali koncert teško je oteti se dojmu da produkcija nije glavni razlog prebacivanja koncerta – OK, u jednom trenutku je sa stropa izašla vampirska gornja čeljust s tim njihovim vampirskim zubima, pustili su i hrpu balona (što smo već više puta vidjeli u Puli), ali… čulo se i šala na taj račun, da je “starcima” ugodnije u klimatiziranoj dvorani nego kuhanje na vrućem zraku u Puli.
No da je zagrebačka dvorana bila puna – nije, čak niti parter, zjapilo je rupa gdje god hoćeš, a gornje tribine se ionako nisu prodavale (kome?) – po svim poslovnim kalkulacijama koncert je trebao biti (i jest) totalni fijasko. Nije da je to kome smetalo, publici nikako, ona je bila angažirana i oduševljena što vidi prvi put na domaćem terenu legende poput Alicea Coopera i Joea Perrya (Aerosmith), da o glumcu Johnnyju Deppu ne govorimo. Nije izgledalo da je prazna dvorana smetala i ukupno sedmočlanom bendu. Pravi rockeri, metalci i svi oni kojima je bit svirka, jammanje, nastupi – odnos im je jednak pred malim ili velikim brojem publike. Prema tome vidiš tko je “the real deal”. Hollywood Vampires sigurno jesu.
I koncert je bio sjajan (OK, možda netko ne bi keširao skupe ulaznice za njih i ovakav nastup s puno covera, ali oni to jednostavno rade prokleto dobro). Svi odreda raspoloženi, svaki u svom grooveu, možda je jedino najveća od njih planetarna superzvijezda Johnny Depp bio previše povučen, čak sramežljiv. Pogotovo na prvom dijelu koncerta, pa kada ga je zapala prva od pjesama na kojima je Depp bio glavni vokal “Venus in Furs” legendarnog The Velvet Undergrounda razmišljala sam o komentaru kolege fotografa koji je prije koncerta sumnjičavo komentirao da mu glumac i nije neki materijal za pjevanje. Depp je toliko “stisnuto”, muklo i tiho to otpjevao (ili mu je mikrofon bio skroz stišan) da sam počela misliti isto kao i kolega iako su live snimke pokazivale posve suprotno. Ali dobro, doći ćemo i do razvoja te situacije. Alice Cooper kao šef ludog orkestra, pogrbljen, je li kao pravi vampir ili su i njega ipak stigle godine (bogme ih ima)? Nije dao od početka da stvar ne ide kako je zamislio – on je i pjevao do gore spomenute “Venus in Fur”.
Otvorili su koncert (koji je počeo u nevjerojatnih 20 sati!) s njihovim “I Want My Now” i “Raise the Dead” onako konkretno, da publika zna što ih čeka. Hvala Bogu pa u ovo internetsko doba svi sve snimaju (tako je bilo i ovoga puta, kao mali opsjednuti patuljci) pa se i vidi kakve tko nastupe ima, ali nije to nikad isto kao kad osjetiš na vlastitoj koži i osjetilima. Cooper je još malo dirigirao na vlastitoj “I’m Eighteen”, a polako se počelo pokazivati kakvog su kova ostali članovi benda. Za Perryja ionako znamo da je opak gitarist, ali i Tommy Henriksen (koji je kao (ne)službeni 4. član benda) je bogme raspalio. Jako me podsjeća na onaj soj pratećih gitarista koji su klasa za sebe iako nikad ne isplivaju u prvi plan. Tommy ima specifičan vokal koji lako otpjeva vrištanje jednog Briana Johnsona ili Bona Scotta pa je on imao pred kraj koncerta glavni vokal na coveru AC/DC-jeve “Highway to Hell”, uz odavanje počasti i Malcolmu Youngu. I tu još moram dodati da je to bio svakako jedan hightlight večeri, a publika se raspametila. Što mi je samo potvrdilo da je Hrvatska jedna od jačih lokacija na kojima se časti AC/DC.
U čast svim mrtvim frendovima cugerima, uz ogroman video wall (OK, možda ovo uistinu ne stane u pulsku Arenu) i cjelovremenog puštanja adekvatnih što videa, što slika – šašava stvar Vampira “My Dead Drunk Friends” i odlična, kako je zovem, “buuuu pjesma” “The Boogieman Surprise”. Nakon strašila je “preplašeni” Depp pustio glasić u gore opisanom “Venus in Furs”. Blago čuđenje (“ipak je on samo glumac”) zamijenilo je par minuta nostalgije u “People Who Died” (The Jim Carroll Band cover) za neprežaljenim ljudima glazbe koji su nas prerano ostavili. I opet je Johnny Depp bio na vokalu, ovaj put daleko konkretnije.
Ono što me jako iznenadilo jest da se na tom in memorian wallu našlo pjevača i glazbenika koje nikad ne biste spojili s ovim “prljavim rockerima” tj. vampirima. Našla se tu i velika zvijezda filma i popa 70-ih i 80-ih, fantastična Olivia Newton-John. Nisam vidjela samo Dolly Parton, ali nju valjda nisu uspjeli ubaciti u tako kratkom vremenu. Što opet nešto govori o ljudima koji čine ovaj bend – nije bitno kojeg si žanra u glazbi – bitno je što si sa svojom glazbom napravio.
Kratki instrumental “The Wrong Bandage” i malo se pokazuje klavijaturist benda Buck Johnson (?) kao uvod u prvu cover pjesmu koju je otpjevao Joe Perry, “You Can’t Put Your Arms Round a Memory” Johnnyja Thundersa. Zanimljvo, i Perry je na “svojoj” prvoj pjesmi bio nešto presamozatajan, doduše i pjesma je laganija, a on i nema neki zvonki glas. Ali je zato pokazivao svoje sviračko umijeće cijeli koncert i to je za mene sasvim dovoljno, ovo je samo bonus.
Chris Wyse je jedan sjajan basist koji i jako dobro pjeva, ali smo ga samo čuli kako solira na basu, kao uvod u “Who’s Laughing Now”, a onda se polagano prešlo na eru Aerosmitha s prvom “Livin’ on the Edge” koju su zajedno pjevali Cooper i Perry i svi ostali. Šef orkestra je zatim najavio počast Keithu Moonu i ovim “motherfuckersima” iz legendarnih The Who uz “Baba O’Riley” i brutalnim bubnjarskim solom Glena Sobela. Perry se vraća za mikrofon u još jednoj pjesmi “svog” starog benda “Bright Light Fright” i on zvuči bolje nego prije, a ta pjesma meni posve drugačije (bolje) zvuči u njihovoj obradi iako nije za uspoređivati pjevanje Stevena Tylera s Perryevim.
Dosta je bilo nekih posvećujućih momenata na koncertu, pa su se tako uz komentar da je Jeff Beck svima najdraži gitarist ovi svi gitaristički prsti Vampira udružili na instrumentalnoj “Beck’s Bolero” dok smo na wallu gledali neprežaljenog Becka u svim stadijima karijere i života. Rest in Peace, man.
Da koncert ne bi dinamikom pao, a Cooper to savršeno radi, bubnuli su žestoku rockersku verziju bluzerske “Roadhouse Blues” The Doorsa, uz zajedničko pjevanje Coopera i Bucka Johnsona, s tim da je Cooper najviše svirao usnu harmoniku i to sjajno. Danas sam originalnu izvedbu Doorsa opet odslušala i zvučala mi je kao mlaka kamilica naspram ove. Ovo je sigurno, ako ništa drugo, prije bio veliki highlight večeri, ali uskoro je slijedio drugi. No prije su se posvetili verziji The Killing Jokea u “The Death and Resurrection Show”, što je ponovno pjevao Depp i treća sreća, bio je jako dobar, točno se vidjelo da se opustio i da mu se glas osnažio. Inače. pratili smo baš njega cijelu večer (najbliže nam je i bio) i nevjerojatno koji dobar feeling smo o njemu stekli. Cijelu večer mi se vrtjela jedna riječ koja je njega opisivala: “humble” (skroman). Lik svira sa svojim glazbenim herojima od 2012. i uz njih je skroman, “jedan od”, tih i povučen, skoro sramežljiv, kako je kolega fotograf rekao “sretan je što svira s njima”. Ako je takav jedan dio svog života punih 12 godina, onda je vrlo vjerojatno i cijelo ostalo vrijeme cool i okej lik. Totalna pozitiva.
Drugi veliki vrhunac večer je bio kada je krenula “Heroes” Davida Bowieja – vrhunska verzija na kojoj je Johnny rasturao. I baš se potvrdilo što su pričali u intervjuima da mu ta pjesma puno znači. I sva sreća da se Cooper “emocionalno nije nekako našao s Bowiejem, iako ga cijeni” i natjerao Deppa da to pjeva jer kao “…pa pjevao si u ‘Sweeney Toddu’, pa znaš ti pjevati”. Apsolutni i pun pogodak. I za Bowiejeve fanove. Još kad je vokal dignuo u gornju lagu i rasparao… Klanjamo se. Uz “Heroes” moram spomenuti i vrlo sociopolitički angažiran wall uz slike ratnih razaranja (Ukrajina!), patnje, siromašta itd. Nakon pjesme se Depp zahvalio na velikom pljesku i čak rekao par riječi na srpsko-hrvatskom (ako ne znate, Aleksandar Vučić mu je prilikom jednog snimanja filma u Srbiji uvalio srpsku putovnicu tj. državljanstvo, sic!).
Koncert se bližio kraju, a sve veća ludnica na koncertu. Malobrojna ali jaka publika, a njima na pozornici sve super. Interakcija s publikom od skoro svih članova izvrsna. I onda “Highway to Hell” i odmah zatim genijalna “Walk This Way” koju je pjevao Cooper jer je Perry bio prezauzet paranjem gitare. Za kraj Šef u bijelom fraku i cilindru i njegova “Schools’ Out” – dirigira što štapom, što štakom, što god primi. Ubacili su i snippet Pink Floydove “Another Brick in the Wall” pa je nakon toga krenuo predstavljati bend. Cijeli taj muving, interakcija i svirka bili su totalni “old school”. Kod predstavljanja je najsmiješniji dio (očito uvijek koliko se vidi po snimkama) bio kraj i posljednji Johnny Depp kojeg Cooper lovi po pozornici jer je ovom malo neugodno (uzmimo u obzir da je Depp sjajan karakterni glumac, pa je to možda i dio showa, iako on uistinu djeluje kao da se u ovom bendu baš i ne želi posebno isticati).
Želimo li bis? O da. Rekoh, stara škola događanja na koncertu i “we want more”. Uz najavu da završavaju uz pjesmu najdražeg im benda The Yardbirds (kako i ne bi, tamo su bili i Eric Clapton, Jimmy Page i Jeff Beck, obožavani im gitaristički uzori) kreću s “The Train Kept A-Rollin'”. Tehnički to nije točno jer je to pjesma crnačkog jazzera i bluesera Tinyja Bradshawa, samo su Yardbirdsi tu pjesmu proslavili. Na kraju klasičan naklon svih članova benda publici, široki osmijesi, bacanje trzalica u publiku, mahanje… ono radi čega ideš doma sretan da si vidio svoje idole i heroje, a oni su to i opravdali.
Foto: Deyan Dominionart