Ovo izvješće sam započinjao i brisao nekoliko puta jer prije svega sam htio objektivno prikazati kako sam doživio taj hard & heavy petak u Boogaloou. No, to se pokazalo poprilično nemogućim, pogotovo kad se radi o bandu koji pratiš od svog relativno ranog djetinjstva i neki od članova (bivših sad) su i osobno, i to značajno, utjecali na tvoj gčlazbeni ukus. Stoga sam jednostavno odlučio ne držati se grčevito objektivnosti u ovom slučaju, nego joj dozvoliti da se pojavi kad joj bude odgovaralo.
Pa idemo od početka.
Hard Time je domaće hard & heavy ime koje je odavno preraslo iz “običnog benda” u brend. Iako službeno pod tim imenom djeluju od 1991. godine njihovi počeci su zapravo u, gle čuda, bendu imena Teško vrijeme. Iako je frontmen u to doba bio Renato, a ne Pišta, koji se držao gitare i pozadine. Paralelno sa “zahuktavanjem” ratnih nedaća u Hrvatskoj tako nekako se i zahuktala priča zvana Hard Time i inicijalna postava su bili Pišta na vokalu i gitari, Mlinka na bubnjevima, Alen na gitari i Marko na bas gitari. Zatim je Alena zamijenio Mario pa je došao Bruno, a nakon njega Toni, i tako je polako kroz godine prodefilirala hrpa kvalitetnih glazbenika na svim pozicijama i većina danas ima impresivne karijere za hrvatske pojmove, dok je Pišta ostao jedina konstanta. Meni osobno, najdraža i najpamtljivija postava u ono doba su bili Pišta, Mlinka, Toni i Marko.
I tako su prolazile godine i razne postave i razne impresivne svirke, između ostalog i titula prvog hard & heavy benda ikad iz Hrvatske koji je nastupio na legendarnom Wackenu 2005. godine. A nikako ne smijemo ni zaboraviti da su i jedini hrvatski bend čiji se spot za pjesmu “Ain’t No Money” odvrtio na legendarnom MTV Headbanger’s Ballu. A nikako ne smijem propustiti spomenuti ni naš “mali Headbanger’s Ball”, Pištinu Metal Maniju. Iako je to bila lokalna emisija na hrvatskoj razini, utjecala je i oblikovala generacije i generacije rockera i metalaca i van države jer su je pratili i gledatelji u okolnim državama gdje je signal uspio doprijeti. Emisija je došla nažalost svom kraju u drugoj polovici 90-ih, ali je u svojih 6 i kusur godina emitiranja napravila veliki utjecaj na sceni, prije svega kroz promociju ne samo stranih bendova, nego i domaćih, koji nisu mogli imati bolji medij za promociju u to “predjutjubovsko” doba. Na sreću, Hard Time nije doživio istu sudbinu.
I zato smo svi skupa uspjeli dočekati njegov 35. rođendan. Brojka koja, iz kojeg god kuta da gledamo, nije nimalo malena i nebitna, ma o kojem bendu da se radi, a kamoli ne perjanici hard & heavy zvuka u Hrvata. Kad sam vidio da se sprema velika obljetnica i proslava u zagrebačkom Boogaloou, naravno da sam odmah znao da ću biti tamo. Nekako sam već unaprijed predosjećao da će to biti događaj za pamćenje, da ću vrlo vjerojatno sresti mnoga poznata lica, a neka od njih nisam vidio pa i desetljećima. I tako je i bilo.
Došao je napokon i taj petak 6. 11. i eto me kod Boogalooa, i već pred ulazom vidim i dobro poznata lica koja često srećem na raznim klupskim, dvoranskim i većim koncertima, ali i neka ona poznata lica iz prošlosti, iz 90-ih i ranih 2000-ih. Najsmješniji moment mi je bio što sam više kužio njih nego oni mene,jer sam u to doba bio klinac dok su oni već bili, ajmo reći, odrasle osobe u ranim 20-ima, pa je tu bilo i pitanja tipa: “Jesi ti onaj mali iz…” i tako to. Ali u svakom slučaju odvrte se neki prastari ali jako dragi filmovi, pogotovo kad se krene pričati o nekim događajima i sad zatvorenim prostorima iz prošlosti. Ona famozna “dobra stara vremena” o kojima svi pričamo, samo kad prođe dovoljno vremena. I današnji klinci će, samo za jedno 35 godina.
Koliki je utjecaj Hard Time generalno imao na hard & heavy zvuk “u Hrvata” je pokazao i profil prisutnih. Tu nas je bilo svih dobnih skupina, od tinejdžera do “djedova i baka”, ali i hrpa glazbenika koji su došli podržati i proslaviti skupa s Hard Timeom ovu veliku obljetnicu. I to ne govorim o glazbenicima i gostima gore na bini, nego dolje, među nama “kmetovima”. Svi smo se nekako na neki način pomiješali u masu koja je širila tu jednu pozitivnu vibru, onu jednu dobropoznatu “old school” vibru koja dosta često danas izostaje na mnogim koncertima unatoč i velikom broju ljudi na takvim događajima.
U 21:00h se na stage popeo Greynoise na čelu s vokalisticom Leom Magzan koju sam često viđao kao gošću u drugim bendovima i u raznim klupskim prostorima, a na ovoj proslavi je kasnije upotpunjavala zvuk Hard Timea kao back vokal. Ovaj mladi zagrebački progressive alt metal bend je već solidno poznat hrvatskoj metal publici. Osobno, znam za njih, ali ih nisam detaljno pratio, no, ono što su pokazali na stageu je bilo dovoljno da skrenu i moj fokus na njih te da im se malo više posvetim tamo, a i ubuduće ću se malo detaljnije pozabaviti s njima i njihovim opusom. Njihova zadaća je bila zagrijati ekipu prije nastupa Hard Timea, što su oni odradili kvalitetno, energično i žestoko. Mogao bih se tu još razbacivati s “cifranim frazama” ali budući da tek moram dublje ući u njihovu glazbu ostavit ćemo na tome.
Prije nego se pozabavimo sa slavljenicima još jednom ću se osvrnuti na svoju (ne)objektivnost u ovom reportu. Ne, ovaj put neću strukturirano pisati o samoj svirci. Ne, ovaj puta nećete na kraju imati setlistu. I ne, ovaj put neću analizirati sve detaljno kao što to obično radim. Zašto? Pa zato jer sam taj petak ulazeći u Boogaloo zapravo ušao u nekakav “vremenski portal” koji me je teleportirao nekoliko desetljeća u prošlost i probudio onog nekadašnjeg pubertetliju, nabrijanog i “jako posebnog”, kakvi smo svi onda bili i u tim godinama. I k tome, njihov album prvijenac na engleskom jeziku smatram remek-djelom hrvatskog hard & heavy zvuka tog doba, i iako dobri daljnji albumi na hrvatskom jeziku po mom (jako) subjektivnom mišljenju mu nisu ni blizu. I normalno da su me najviše odvalile stvari s tog prvog albuma “Kiss My Ass And Go to Hell”, a fala bogu, još negdje čuvam audio kasetu s posvetom i potpisima kompletnog benda u to doba (hvala Mlinka na tom poklonu otprije 33 godine, još uvijek je živ i stoji pohranjen)
A kakva bi to bila rođendanska hard & heavy tulumčina da nema svog MC-ja? U ovom slučaju, svoju “meštricu ceremonije”, Martinu Validžić, svima više poznatu kao odličnu novinarku s više manje svih televizija, zadnje s HRT-a, te kreatoricu nagrađivanih putopisnih dokumentaraca, voditeljicu raznih događanja i svašta nešto. Manje poznato široj publici je i činjenica da je ona isto tako “naša”, metalka u duši bila i ostala, a davnih dana je i bila frontmenica i vokal jednog benda. Gdje ćeš bolje osobe da poprati ovaj događaj i podigne ga za još koju razinu. Naravno, odradila je to vrhunski, a k tome ju je i Pišta uspio nagovoriti da otpjevaju jedan duet zajedno, “Bitanga i princeza” Bijelog dugmeta.
Na bini su prodefilirali skoro svi članovi benda koji su sačinjavali postave u određenim periodima, uz pojedince koji iz nekih svojih razloga nisu mogli biti tamo, kao i mnogi renomirani gosti poput Zele Lipovače, Vedrana Božića i prije spomenutog Renata s kojim su odradili jednu pjesmu iz “vremena Teškog vremena”. Naravno da su tu bili i Bruno, Toni, i Mlinka, i Davor, ali i Karo te Tina Kresnik (ex. Rupčić), poznata frontwoman ženskog heavy benda Maxmett, koja je pokazala da i dalje ima glaščinu. Ne smijem zaboraviti ni Mihu (Ivana Mihaljevića) koji je i svoju virtuoznost i energičnost na stageu još jednom pokazao i kroz pjesme Hard Timea koje je svirao. Jedan od gostiju, koji zapravo nikad nije bio dio benda, barem ne službeno, je bio i Danko Krznarić, odličan klavijaturist koji je i ovaj put pokazao kako se to “maze i gaze” crno-bijele tipke. Njega mnogi znaju kao nekadašnjeg klavijaturista Cote G4, ali i odličnog vokala i gitarista u bendu Space Needle, i čestog gosta mnogim glazbenicima kao i člana drugih legendarnih bendova (Majke, Elektrobuda itd.) Bilo vokalno ili instrumentalno. Naravno, okosnica događaja je bila i sadašnja postava Hard Timea, Vatroslav na bubnju, Igor Lipovača na solo gitari, Majkl Jagunić na basu i Pišta na vokalu i ritam gitari. I svaka čast Pišti prije svega jer dok su mnogi koji su prodefilirali odradili jednu ili dvije pjesme i u međuvremenu odmarali negdje i opuštenije se družili, Pišta je cijelo vrijeme odradio sve od početka do kraja, preko dva sata svirke. Bio je neumoran i jako dobro raspoložen, baš kako je i trebalo biti.
Da se osvrnem i na pjesme, barem neke. Nije prošlo ni bez “Hit & Run”, ni bez “Ain’t No Money”, “Everybody Wants to Be Alone”, “Ja nisam normalan”, Hoću sad i hoću sve”, “Nema povratka”, “Ništa il’ sve” i “I Gotta Go”. Zvuk je generalno bio kvalitetno posložen, a realno u Boogaloou se znao dogoditi i očajan i odličan zvuk. No, bilo je jasno da Pišta nije ništa prepustio slučaju. A budući da sam ih nedavno gledao kao predgrupu australskom Airbourneu, i stvarno su odlično odradili, znao sam da će ovdje biti jednako ako ne i još bolje. I tako je i bilo. I naravno, na kraju se zakucalo s “Kiss My Ass And Go to Hell”.
I samo tako, opet sam bio onaj nabrijani klinac s čupom do pola leđa, a te neke pjesme su me katapultirale u prošlost. Vjerujem da je tako nekako bilo i većini od negdje 600-injak (ili možda malo više) prisutnih. Taman brojka da nije suluda gužva i da se svi možemo i kretati i odvaliti na pjesme, svatko na svoj način.
Sve u svemu, više nego dostojno proslavljena velika obljetnica benda, a nadam se da ćemo ih imati prilike i češće gledati te skupa proslaviti i 40, ali i 50 ako će ikako biti moguće. Vidjet ćemo, nije to tako daleko.
“Road is my middle name
Sorry, baby, but I can’t stay
Just one more kiss
And I’m on my way ”
Foto: ZG_crnjak