RECENZIJA: Javier Ambrossi i Javier Calvo: “Crna kugla” – poetičan film prema predlošku drame Federica García Lorce

Ovaj je mjesec u Cinestar kina došao španjolski film “La Bola Negra” (“Crna kugla”). U film sam ušao s minimalno predznanja, znajući samo da dugo traje i da radnja ima neke veze s Federicom Garcíom Lorcom, španjolskim pjesnikom koji je živio u prvoj polovici 20. st. (stvaralaštvo bi mu bilo i bogatije da ga 1936. nisu ubili falangisti). Igrom sam slučaja ranije tog tjedna na Interliberu pronašao podeblju zbirku njegove poezije, pa vjerojatno nije bilo boljeg časa za pogledati ovaj film.

Naziv “Crna kugla” dolazi od Lorcine istoimene nedovršene drame, a ako znamo da ona govori o mladiću kojega ne prime u klub džentlmena iz Granade zbog sumnje da je homoseksualac, onda nas neće toliko iznenaditi Grindr notifikacija koja se javi kad se radnja premjesti iz prve polovice 20. st. u 2017. godinu. U esenciji, “Crna kugla” je LGBT film. S obzirom na to da se bavi vremenima kad je homoseksualnost čovjeka mogla doći glave, nema tu Almodóvarove vrckavosti ili ekscentričnosti koja slavi LGBT supkulturu. Redateljski dvojac (nekoć i par) Javier Ambrossi i Javier Calvo pristupili su toj tematici epskom širinom, ispreplićući tri linije radnje – 1932. koja prati Carlosa, mladića s namjerom da ga prime u otmjeni klub; 1937. s fokusom na odnos Sebastiána, pripadnika Frankove nacionalističke frakcije, te Rafaela, zarobljenog Republikanca; i 2017. gdje Alberto otkopava tajne obiteljske prošlosti. Nekih dvije trećine filma možemo samo nagađati kako su točno ti likovi povezani, osim po LGBT tematici, no kada u priču uđe Lorcina drama, sve počinje sjedati na svoje mjesto, možda i malo previše.

Redatelji su Crnu kuglu oblikovali s mišlju o poeziji i to se može osjetiti u svakom aspektu filma, a naročito u smislu filmske fotografije. Već dugo nisam vidio ovako predivan film. Da, u nekim sam ranijim osvrtima već komentirao o lijepim vizualima, ali sve to blijedi pred Crnom kuglom. Kadrovi su slike za sebe, snimljeni s izvanrednim osjećajem za kompoziciju, svjetlo, boje, tako da bi se mogli i uokviriti na zid, a da ne izgube svoju životnost. Ljudi koji nastanjuju te filmske prostore također se čine stvarnima, kako glumci u prvom planu, tako i statisti u pozadini, pa izgleda kao da kadar ne završava s granicama ekrana. Poezija se vidi i u kretnji kamere, dijalozima, glumi. Svi ti pojedinačni elementi poput stihova grade jednu melankoličnu pjesmu, sentimentalnu i lišenu humora – kakva je uostalom i Lorcina poezija. Ipak, čini mi se da su u posljednjoj trećini filma previdjeli drugu strane njegove poezije. Ona je jezgrovita, katkad i eliptična, a gotovo uvijek nošena simbolima, a ne događajima. Piše tako Nikola Milićević da ćemo u Lorcinoj poeziji „često osjetiti ne zbivanja, nego njihove odjeke, onu prazninu i tišinu koja ostaje poslije svega. Umjesto zločina, umiranja, muka i tugovanja pjesnik daje krikove, uzdahe, jauke i plač gitare, koja kao da nosi u sebi sve ono što je u dušama ljudi.“

Posljednja trećina odmiče od tih karakteristika svojom razvučenošću, potrebom da se sve razriješi i eksplicitno prikaže. Time nestaje Lorcine jezgrovitosti i prešutnosti, koje brane da ozbiljnost sklizne u patetiku. Patetika je najveći neprijatelj emocije. U tom mi se trenutku čini da nestaje poezije u filmu i počinje didaktičnost. Neuspjelost da se prikaže Lorcino uzdizanje tragičnih ljudskih trenutaka u bestežinsko stanje možda se najbolje vidi u metafori snijega. Kada se u nadrealnoj sceni pri kraju filma Carlos, popevši se kroz krov kasino kluba nađe na snježnom obronku, najprije naleti na dvoje ljudi koji su se pojavili u nekoj ranijoj sceni. Zatim, kada se spuste magle nad planinu počnu silaziti skijaši ni od kuda. Do kad se skijaško društvo raziđe, Carlos više ne može hodati i pada u snijeg. Tada mu se snijeg, kao metafora smrti, krene obraćati i gledajući sve to, ne mogu se oteti dojmu kako je sve to previše bučno, načičkano ljudima i nepotrebnim konstatacijama: „Nikad nisam izašao iz kasina,“ kaže Carlos da ne bi bilo zabune što se događa. A pročitajte sad Lorcinu pjesmu „Juan Ramón Jiménez“:

U beskrajnoj bjelini/(snijeg, smilje i solana)/izgubi svoju fantaziju.
Bijela se boja kreće/po nijemom ćilimu/od perja golubinjeg.
Bez očiju i pokreta/nepomičan pati san./Al u nutrini drhti.
U beskrajnoj bjelini/kakvu čistu i prostranu ranu/ostavi njegova fantazija!
U beskrajnoj bjelini./Snijeg./Smilje./Solana.

U ovoj pjesmi snijeg je tih, svijet kao da je zaogrnut u nepomičnu bjelinu i u njoj polagano nestajemo. Možda bi redatelji bolje dočarali Lorcu da njegovo stvaralaštvo kroz lik književne teoretičarke (Glenn Close) nisu sveli na pjesnikovu homoseksualnost. Iako se figura autora već više puta rađala, umirala, uskrsnula, pa opet pokapala, izrazit biografizam u proučavanju umjetničkih dijela zastario je još od sredine 19. stoljeća. Nije Lorca velik pjesnik jer je bio homoseksualac. Velik je pjesnik jer je, kao i drugi veliki pjesnici, proniknuo u duboko univerzalne ljudske osjećaje, dajući im glas u svojim eliptičnim stihovima. Prisvajanje umjetnika u tabore na temelju parcijalnih identiteta, koliko se god na prvu činilo progresivnim u slučaju manjina, zapravo je po mehanici prilično isključujuće. To neće reći da se treba praviti da Lorca nije bio homoseksualac ili da bi to trebalo posve izuzeti iz analize. To samo znači da treba prihvatiti da je svako tumačenje djelomično, i da zato njima ne bi trebalo pokušati zakriti ono univerzalno, opće ljudski, što se nedostižno skriva u tim stihovima, što možemo samo osjetiti, ali ne i objasniti.

No na stranu cijeli zaplet oko izgubljene drame, treba reći da “Crna kugla” spada među najbolja filmska ostvarenja LGBT tematike. A ako vam te teme i nisu naročito bliske, film ima dovoljnu širinu da ponudi gledateljima različite dramske okosnice: povijesne i ratne, obiteljske, karakterne, ljubavne i one o odrastanju. Čak i ako su redatelji htjeli progovarati isključivo o LGBT temama, napravili su jednu priču gdje prava širina kulja ispod površine, svako malo izbijajući poput gejzira i tako otkrivajući veličinu filma.

4.3Vrlo dobar