Iza njih su tri godine glazbenog traženja, planiranja, stvaranja i pakiranja, a rezultat toga je prvi self-published studijski album “Horizons” koji je plod njihove mašte.
Mašta radi svašta i može biti negativna ili pozitivna, ali mašta ove tri djevojke, Jordi, Jelene i Mateje je mračna u onom fenomenalnom i pozitivnom obliku. Kombinacija je to noise rocka, dream pop vokala i shoegaze glazbe, bez previše priče i kompliciranja. Inače nisam ljubitelj shoegaze glazbe ili da preciziram, zvuka kojeg predstavlja bend My Bloody Valentine, ali ovaj uradak mi je sjeo u potpunosti.
Doduše, otvaranje i nije zvučalo previše obećavajuće, pjesma “Tendons” s povremenim izletanjem električnih bubnjeva nije nešto što bih očekivao odmah na početku, ali već otvaranje na “Matches” s kombinacijom echo, delay i vibrato efekta na gitari daje naslutiti kako se polako stvara nešto posebno. Taj nagli prijelaz iz sanjarenja u žestoki ili noise rock psihodelični ritam me oduševio. Ovo je više instrumentalni, nego vokalno-instrumentalni album, tako da nećete dobiti previše vokalnih dionica, a iako naiđete na njih one su u dreamy pop izdanju, ne nadvladavaju glazbu, odnosno tu su tek da znate kako iza svega stoje živa bića.
“There’s a Thin Line Beetween Everything” je jedna od najboljih pjesama albuma s vokalnim introm kojemu se priključuje žestoki bas, a uskoro i ostala mašinerija. Kao da ih ima 5 ili 6 u bendu, a ne troje. Doduše imale su i goste na albumu, ali bez obzira na tu činjenicu zvuče potpuno, baš bendovski, bez individualnih izleta. Spomenuta pjesma zvuči mi kao da je uzeta iz nekog od trailera ovih modernih filmova gdje se na mračan i pishodeličan način obrađuju poznate melodije. Kao back vokal tu im se pridružila odlična Ivana Picek, poznatija kao Pi, a sa synthom je uskočila Eva Badanjak.
Ništa manje žestoka i intrigantna nije ni sljedeća pjesma, “Postcards With All Sorts of Phrases”, također jedna od najboljih pjesama albuma s odličnim gitarskim dionicama. “Geysir”, na kojoj je s bubnjevima uskočila Sara Ercegović (Eva i ona su iz benda Žen) baš kao i u “Obvious” i “Repeat, s introm me podsjeća na najbolje uratke Depeche Modea, ali žestinom puno odmiče od tog zvuka i jedna je od rijetkih pjesama gdje se kroz cijelo vrijeme proteže vokal. Ujedno su s “Geysir” i “Matches” najavile ovaj album (uz pripadajuće videospotove).
Kao što sam već rekao, kako album odmiče tako me sve više iznenađuju pa su primjerice u pjesmu “Hills” ubacili nešto sitno i elektronike, ali samo sitno, tek toliko da ne zavlada melodijom, što je na kraju ispalo začuđujuće dobro. A onda slijedi iznimno žestoka i glasna “Fight!”, još jedna s moje liste favorita, a kojom pokazuju kao da imaju puno staža na glazbenoj sceni. Doista zvuči svjetski, još jednom kažem, bez prevelikog kompliciranja, sirovo, mračno i psihodelično.
Album zatvaraju nešto brža “Obvious” koja također odiše puninom zvuka i vrhunskom produkcijom, te “Repeat” u kojoj se pitaju – “who are you, who am I?” i gdje možemo čuti dva različita ritma. Moguće da je to simbolično upravo zbog ova dva pitanja.
Tús Nua su u konačnici odmah prvim studijskim uratkom letvicu podigle dosta visoko. Nije to onaj bend gdje ćete zaključiti kako očekujete više od njih i kako mislite da mogu puno bolje od ovoga. Ne, ovo je bend koji zvuči kao da je prošao sve te faze i kao da ima jasan cilj, dostavljati i dalje ovakav savršen alternativni noise rock/shoegaze zvuk koji će vas izuti iz cipela ili kako bi Amerikanci rekli, that will blow your mind.
Album možete nabaviti na njihovoj Bandcamp stranici po name your price principu i toplo vam ga preporučam, voljeli ovakav glazbeni smjer ili ne.