Clooneyev pokušaj da se uhvati ukoštac s velikom američkom (i ljudskom) temom ovaj put nije uspio. Neujednačenost njegovih redateljskih pokušaja ostaju karakteristika i obilježje čovjeka koji se, ipak, boljim pokazao kao glumac.
Originalni naslov posljednjeg Clooneyeva filma (“Suburbicon”) odmah me asocirao i podsjetio na Federica Fellinija i njegov “Satyricon” koji je snimljen prije gotovo pedeset godina. Dakle, na bolju filmsku prošlost. Jedan od problema je i što Clooney nije Fellini (a, po izričaju ili stilu, niti europski redatelj), već Amerikanac koji se “pravi” da to jest. Iako se u dosadašnjoj (redateljskoj) karijeri znao uhvatiti ukoštac s ozbiljnim temama i problemima američkog društva, rezultati su poprilično neujednačeni. Svidio mi se u “Good Night And Good Luck”, no, upropastio je, na primjer, vrlo zanimljiv predložak (i dobru temu iz povijesti Drugog svjetskog rata) o umjetninama i njihovom spašavanju u tom turbulentnom vremenu (“Odred za baštinu”, odnosno “Mouments Men”), pretvarajući ga u, gotovo neprobavljivi, akcić.
I u ovom novom radu predložak je obećavao bolji rezultat (vremena segregacije sigurno nisu iza Sjedinjenih Država koji se obično diče svojim prihvaćanjem drugih i drugačijih, ali to je očito “priča za laku noć američka velika i mala djeco”). Stvarnost je, očito – puno okrutnija, a bez obzira što film priča priču iz prošloga stoljeća, kontekstualizacijom i informativnim podsjećanjem na ono što se događa u Zemlji bajki, dolazimo do sasvim drugih spoznaja. No, jedno je ono što znamo, a drugo ono što je George pokušao prikazati. Nisu pomogla ni braća Coen. Naime, nije dovoljno da naručiš intrigantan predložak, daš to (provjerenim) majstorima pisanja (i režije), pa će rezultat biti, u najmanju ruku, dobar. Nažalost, to se nije dogodilo sa “Suburbiconom”. Osim toga, Clooney nije ni Quentin Tarantino, jer kod njega bi još filmsko-povijesne i žanrovske reference, citatnost (ili, pak, autocitati) i funkcionirali. Iako smo se umorili i od toga, ali to je tema jedne sasvim druge priče. Naporno se probijati kroz neka opća mjesta američkoga film noirea od prije nekoliko desetljeća. Treba imati mjeru, a autor(i) su se previše zaigrali. Groteska i karikaturalnost pojedinih situacija i likova također su prešli svaku moguću granicu.
Što se glumaca tiče, niz odličnih vrhunskih epizoda, na žalost ne čine film, a Matt Damon i, pogotovo, Julliane Moore (pojavljuje se u dvostrukoj ulozi) solidno su se snašli u ovoj “vježbi”, “nacrtu”, nedorečenoj, pretencioznoj papazjaniji koju ćemo, siguran sam, brzo zaboraviti. Jedna od svijetlih točaka casta je Oscar Isaacs, koji se dobro nosi s različitim projektima, pa čak i kad kliznu u patetiku, u priču “veću od života” (kao što je bio slučaj s radom “The Promise”, o stradanjima Armenaca u Turskoj).
Vratimo se još jednom na početak i na Fellinija. “Satyricon” je, svojim nadrealizmom i krhkom strukturom, također, izazivao kritičare i publiku, i mišljenja su, do danas, ostala podijeljena, a pseudodokumentarizam i naturalizam “Suburbicona”, garnirane sa šokantnim scenama, odnosno zbrzanog završetka dvaju paralelnih priča koje smo gledali, ne ostavljaju nikakvu dvojbu. Clooney nije uspio. Ipak, nadam se da u jednom od sljedećih projekata hoće i da će rezultat biti bolji. Grant Heslov, jedan od koscenarista i suradnika na ovom filmu upravo s Clooneyem priprema mini seriju temeljenu na izvrsnom romanu Josepha Hellera “Kvaka 22”. Velik roman, velika tema. Nadam se da znaju što rade, jer im novo brljanje po boljoj književnoj prošlosti, ovaj put, nećemo oprostiti.