“Topla voda” (Menart) naziv je novog i četvrtog studijskog albuma jedne od najpopularnijih bosanskohercegovačkih pop/rock skupina Letu štuke.
Oni nisu izmislili toplu vodu, oni jesu topla voda koja teče uspješno već 32 godine, diskografski 13 godina. Iza sebe imaju sada već četiri studijska albuma koji je svaki za sebe osvojio jedan komadić publike, a svih ovih godina komadići su se spajali kao puzzle da bi do 2018. imali cijelu hordu obožavatelja. Kod njih nije važno je li u pitanju spora ili brza pjesma jer i jedna i druga verzija dolazi do srca samog slušatelja koji će uvijek osjetiti, ponekad lijepu, a ponekad brutalnu istinu u tekstovima pjesnika Dine Šarana.
“Bože zdravlja kada pravde nema”, snažan početak albuma s važnom porukom, a glazbeno nešto drugačiji i moderniji od onoga što smo prije imali prilike čuti od Štuka. Žestina njihovog zvuka je i dalje prisutna, kao i ona emotivna strana, a koja će tek biti otkrivena u drugom dijelu albuma. Zvukom su me podsjetili na nekoliko svjetski poznatih rock imena, a što se pogotovo osjeti u pjesmi “Ne poznajem”. No, oni ne kopiraju i nisu kao drugi. A znali su uvijek napraviti i zajebantske pjesme, kako ih ja od milja zovem u njihovom slučaju, a tu govorim o “Supermarketu” kojeg smo imali prilike čuti i kao singl. Prava pjesma iz sarajevske rock škole s malo balkanskog začina i plesnog ritma kojem su uvijek težili bendovi iz tog podneblja, poput Zabranjenog pušenja, Crvene jabuke i sličnih. No, Dino savršeno balansira tekstom i glazbom jer nije otišao u nekakve sladunjave i komercijalne vode tipične za crvene tepihe. Ista je situacija i u pjesmi “Kreten”, ponajboljih na albumu, a koja vrlo uvjerljivo opisuje jednu tipičnu situaciju između karakterno kretenskog njega i znatiželjne nje.
Jedina glazbena suradnja na “Toploj vodi” je ona s Dubiozom kolektiv, Dininim starim prijateljima, na pjesmi “Zemlja gori”. Jedna tipična Dubiozina pjesma, što i ne čudi jer je prste u pekmez stavio i Bruno Jakubović. Na prvo slušanje pjesma mi je bila tako-tako, na drugo simpatična, na treće fora, a na četvrto slušanje već sam skakao po dnevnom boravku. I koliko god netko tvrdio kako je ovo najgori dio albuma, ne bih se nikako složio s time, a nastavno na ono što sam već rekao da se Štuke odlično znalaze u svakoj ulozi. A ako malo pozornije slušate riječi pronaći ćete u njima sva ona razmišljanja tipična za današnje pokvareno društvo. Stoga je i shvatljivo da je sveprisutno i ono pitanje- “gdje si bio ’91”:
“De nam reci, Istorijo
‘ko je s čijom babom bio?
Jesu l’ bar od istog crnca
butne kosti, krvna zrnca?
Otvoreno reci svima
šta to fali Ciganima?
Zašto ljudi stalno žele
ko ćelije da se dijele?”
Koliko god se glazba mijenjala, slušajući album tekstovi su uvijek bili najjači adut Štuka zbog kojih je uostalom Šaran i smješten na pijedestal najboljih tekstopisaca u regiji.
Nešto ozbiljniji je drugi dio albuma kojeg otvara po meni najbolja pjesma s “Tople vode, “Bočice”, koja ponovno preispituje nâs, međusobne odnose, religijske, društvene i bilo koje treće, ali i ono najvažnije – preispituje našu ljudskost. Postali smo naivno društvo koje nasjeda na bočice s porukom. Nameću nam se i sadržaj i forma, a polako zaboravljamo kako su one riječi koje se nalaze između redaka ili one napisane najsitnijim slovima i najvažnije. Zato nam se sve odbija od leđa, postajemo nevine žrtve preko kojih drugi kroje svoju i našu sudbinu:
“Je li u modi da djeca se mrze,
da dvije su škole, a jedan je krov.
Obijesni sinovi da glume brze,
pješaci da strepe kad krenu u lov.
U lov na lovu jer banku ne zanima
je li ti žirant rođeni brat.
Ako si dužan glup si i ružan,
topovsko meso za novi rat.”
Traženjem odgovora pozabavio se Dino i u pjesmama “Topla voda” i “Kula”, još jednim primjercima njegovih sjajnih društveno-angažiranih tekstova, osobnijih pjesama u kojima će se svatko od nas pronaći, ne kao postavljači pitanja nego kao oni koji trebaju ponuditi jasan odgovor. I baš kao što kaže “Topla voda”, postali smo “svijet bez srca i morala” u kojem je “sloboda topla voda”.
Album završavaju pjesmom “Žad” s kojom među ostalima i nedavno završili veliki koncert u Tvornici kulture. Za razliku od prošlih pjesama ova ima ljubavnu konotaciju, ali govori o neuzvraćenoj ljubavi, onoj u kojoj se ljubi, a ne voli. Nekad je dobro živjeti u snovima, ali sanjarenje se može često odbiti od glavu. Stoga, potrebno je spustiti se na zemlju ili što bi Dino rekao staviti žad pod hladnu vodu.
Šteta što “Topla voda” nije dulje ostala topla i njezinih tek 36 minuta nije dovoljno da se shvati genijalnost jednog od najvažnijih tekstopisaca Dine Šarana, da se shvati ljepota ovog benda. Do nekih novih klinaca kroz ove pjesme možda neće doprijeti odaslana poruka, ali oni vječni obožavatelji Letećih štuka itekako znaju što je pisac htio reći. Glazbeno je u pitanju nešto drugačiji album od preostalih, možda i ne za svačiji ukus, ali po meni samo na trenutke odluta do nekih neočekivanih frekvencija. Ipak je najvažnije da ovaj bend nije izgubio svoj smisao postojanja i da se njihova glazba, iskrenost i neizmjerna ljubav koju nam šalju svih ovih godina treba čuvati i očuvati. Bože zdravlja i Letećih štuka!
Foto: Tarik Zahirović